“Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj se vakat za teška i neotesana insana govorilo 'nehora'; danas su to nekakve meteoropate”
Najmorbidnije u svemu jeste to što su se upravo oni koji su se usudili posumnjati u pozadinu cijelog slučaja našli na odstrelu žestokih novinarskih pera. To je i bio jedan od ciljeva. No, da takve vrste kvalifikacija nisu tek tako izrečene, na najbolji način potvrdio je slučaj ministra Salke Bukvarevića, koji je ostao uskraćen za razgovor s braniocima.
Sustanari žive zajedno, a ipak su odijeljeni. Dosad je prilično jasno, zar ne? Sustanar, sugrađanin, suživotnik, recimo. Šta je u tome nejasno i neobično? Ništa, jer je riječ o pojedincima, o građanima. A miran suživot uopće se time ne bavi. Njega ne zanimaju pojedinci. On govori o narodima. Kad to imamo na umu, čini se da riječ sustanar puno drukčije izgleda. I strah me je da su upravo to htjeli oni koji su započeli ovaj rat
U radnju je zakoračio povisoki bradati deba u kožnoj jakni sa zlatnim lancem oko vrata. Brzim koracima prišao je pultu gurajući usput sve ostale kupce kao bilijarske kugle. “Pa đe si ti, evo čeka te panja odjutros”, reče mu prodavačica. Deba zgrabi hljeb, odgrize vrh zubima i kroz zalogaj podviknu: “Nemam sad para, platit ću ti sutra”
Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput mudroserskog narativnog uljeza, kompoziciono ničim logički povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji nakon njega slijedi. Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao? I čime potaknut? Tim prije jer sam tada imao nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, miran i sređen život
Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo
Lazović i mnogi drugi koji su teškom mukom iznijeli borbu za suverenu BiH, koji, nasreću, još uvijek politički djeluju, s pravom su naslutili da bi bespoštedna borba za funkcije kojom je obuzet sve veći broj aktivista u svim strankama mogla otvoriti prostor za nesmetan, bescarinski uvoz svakojakih i dobro upakiranih, mahom ideološko-političkih proizvoda iz susjedstva, među kojima će već spomenuti zajednički program za osnovce u RS i Srbiji možda biti najbezazleniji
I kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka. I baš kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam, skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote
Našli smo brzo prijevoz do Galipolja, mjesta na kojem su se britanske ekspedicione trupe iskrcale 1915. godine s namjerom da zauzmu Istanbul i probiju morski put ka Rusiji, kojoj je trebala vojna pomoć. Čim smo nogom kročili na tlo, osjetila se zlokobna atmosfera. Pola miliona ljudi stradalo je u borbi za tih nekoliko kvadratnih kilometara. Na sve strane štrcale su ljudske kosti, zelenile su se bakarne čahure
Ono što znamo jeste tako mali čun u beskraju našeg neznanja kojim prolazimo, u kojem živimo i u kojem tek ponekad, za sretnih trenutaka oslobođenja, prepoznajemo nešto i od onog što nosimo u sebi, kao pitanje i odgovor istovremeno
