fbpx

Stajališta

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

I svete priče obiluju ljudskim neznanjem. Naprimjer, poznata o anđelu koji pomaže zlotvoru, oholom i osionom, unesrećuje one koji to nisu zaslužili, čak i djecu, sve čini naopako i okrutno, dok se ne rasvijetli vidovitost njegovih postupaka

Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani suputnik, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga

Gutenberg je učinio svako slovo ponaosob pokretnim. I to je bio početak Gutenbergove galaksije. Danas možda nismo ni svjesni koliko smo duboko u novoj galaksiji, u novom preobraženju knjige (prije digitalnih čuda nagoviještena je McLuhanovim istraživanjima). Naravno, u svakoj od tih promjena postoji konstanta. To su prije svega Onaj Koji Piše i Onaj Koji Čita, odnosno razgovara i ponekad odgovara

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje

Ne zna se gdje nešto počinje, ali kraj je uvijek uvod u nagađanja. Naizgled je sve isto, ali osjećaji koji ti pune krila nude uvijek razne mogućnosti. Sve što je ikad pročitao, vidio ili čuo oživljavalo je i doživljavao je prisno i prirodno. Tako, jednom, probudi se u snu i vidi svog oca koji mu daje krila

Umjesto da sačekam brata, i majku skupa izvedemo, potpuno zaboravivši da to nipošto ne smijem, pravim ogromnu grešku: uzimam je u naručje i iznosim iz kuće. Na korak-dva od ambulantnih kola u leđima mi se nešto muklo prelomi, kvrcnu, poput zvuka nagažene i slomljene suhe grančice. Samo sam uspio izustiti: “Molim vas, preuzmite je”

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku