Nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav
Piše: Irfan HOROZOVIĆ
Ponekad ljudi razgovaraju iako im se ne razgovara. Govore, a misli su im ko zna gdje. Zadesio sam se nedavno u “Išaretu” (gdje bih drugo?!) i vidim da za jednim stolom sjedi Gelender. Čudan mi nekako kao da je dotad govorio sam sa sobom.
– Šta ima? – rekoh umjesto pozdrava.
– Ništa.
Lijepo okruglo ništa. Nije gledao u mene. Tek sam tad shvatio da nešto s njim nije u redu. I lica za drugim stolovima su mi to govorila. Neko mi je čak nešto pokazivao išaretom, ali u tom trenutku nisam razumio. Zaista, nikad ga takvog nisam vidio. Privlačila ga je izgleda neka tačka na zidu. Onda me ipak pogleda.
– Šta si rekao?
– Ništa.
– Mislio sam… nije važno…
– Zar se nešto dogodilo?
– Nije, koliko ja znam.
Duboko smo šutjeli. Mislio sam o događajima zadnjih dana i mjeseci. I shvatih da ga poprilično dugo nisam vidio. Izgledao je izmješten iz svijeta.
– Gledao si utakmicu? – zapitah.
– Ne znam… jesam… bila je dobra…
Nije bilo razloga za nastavak razgovora.
– Ona je posebno dobro igrala – reče nakon dosta vremena.
– Nisam mislio na žensku utakmicu.
– Aha. Naravno. Mada su i njihove zanimljive…
– Znaš kako Picasso slika žene?
– Znam.
– Mislim na onu njegovu fazu…
– Kubističku?
– Tu.
– Ne slika tako samo žene. Sve slika iz više uglova.
– Znam, ali mene ovo zanima… znaš… takva je ona.
– Ko?
– Nije važno.
I okrenuo je glavu od mene. Zagledao se opet u zid.
– Mogao bih ti ispričati jednu anegdotu u vezi s tim…
Izgledalo je da me ne čuje.
– Ustvari, on je potpuno ćoškast, čak je i ćoškastiji nego ona.
– Koji sad on?
– Otac.
– Čiji otac?
– Zar je važno?
– Pokušavam povezati…
– Niko to ne može povezati.
– Zašto mi onda sve to govoriš?
– Ne znam ni sam, ali ti stalno pitaš nešto nevažno…
– Gelendere, bolan, ja sam. Šta se dogodilo?!
– Ništa. Samo što nema više Gelendera. Znam da si ti i znam ko si ti, ali u ovom trenutku sve je to nevažno.
– Pitam se šta je u ovom svijetu uopće važno…
Očito se pitao i on jer je utonuo u duboku šutnju.
A zid u koji je gledao nije nudio nikakve odgovore.
– Znaš šta – viknu on i grozničavo se zagleda u mene – Nikad joj to neće uspjeti! Nikad, razumiješ li?! Iza svega toga je neka spletka i zlo mi je zbog tog. Što je učinjeno, učinjeno je. Glumiti da nije još je gore. Nisam ni ja veslo sisao. Neka joj bude kad tako hoće. A i meni. Razumiješ?
Nekako je očajno provlačio prste kroz kosu i gledao me kao da iščekuje odgovor ili bilo kakvu riječ.
– Ništa ne razumijem – rekoh tiho, ali razgovijetno. Zagledao se u mene kao da želi otkriti šta s time mislim reći. Nisam ništa mislio. Nisam ni znao o čemu govori.
– Možda je i tebe stigao neki sihir.
– Mnogo smo učili, ali do tog izgleda nismo stigli.
Oborio je pogled i ustao.
– Uostalom, tebe se to svakako ne tiče. I još nešto: on je stalno kubistički slikao ljubav. Jer je shvatio. Ostaj mi dobro – kazao je odlazeći. Ostao sam u šutnji dok uobičajeni žagor nije preplavio malu prostoriju. Očito, nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav. Pitao sam na ulici onog što mi je išaretom slao znakove šta se zbiva u Gelenderovu životu, ali taj mi nije znao mnogo kazati. Osim da ga je jedanput slučajno vidio s nekom ambasadoricom. Ko je ambasadorica? Čija? Nije znao. Ko je njen otac? Ni to nije znao. Valjda naredbodavac? Iako je ambasadorica, ipak je prije svega žena. “Dobrodržeća žena”, kazao je.
I Gelender se dobro držao. Još je bio mlad. Inteligentan, obrazovan, uvijek se dopadao ženama, znao jezike… Ko zna gdje i kako, ali očito je bilo vrijeme da se ponovo zaljubi. Ta ga je ljubav nesumnjivo dovela u čudno stanje. Izgleda da je imala svoje sihire koji su poremetili njegov život. Poslije tog dana nije više dolazio u “Išaret”. Kao što se kaže: “Koga nema, o njemu se govori.” Ta izreka nije vrijedila u njegovu slučaju. Niko ga nije spominjao, niti bilo šta što bi moglo imati veze s njim. Tako je ostalo.
Možda je kao pratilac svoje dobrodržeće žene ambasadorice negdje u Gvatemali, Poljskoj ili Gruziji… Možda? Volio bih da vjerujem u to. Ipak, nikad ništa nisam saznao. Novosti su se zaustavljale negdje na putu.