Nakon što sam u džamijskom haremu u Koraju golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga
Naporna je šutnja u kojoj se sudaraju misli. – A šta je ustvari bilo s onim čovjekom koji je ležao? – Ništa. – Kako ništa? – Došao je fijaker i odvezao ga u njegovu veliku kuću. Dok se to zbivalo na lijepom trgu u Marakešu. Fijakeri su tad bili glavni. Ili na nepoznato mjesto. Gdje se pripremaju predstave policijskog teatra. Stoljećima kasnije, fijakeri su još uvijek vozili. Dok se konji nisu skrili u tamne automobile. – A ljudi? – Neke su uhapsili, neke pustili. Jedan mu je odmah odsjekao kesu, odnosno maznuo novčanik
Sjedio sam na obali i posmatrao mjesto na kojem se marisana desila. Razmišljao sam o svojoj (ne)sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti
Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata
Čovjek koji je novine čitao otpozada smatrao je da je sretniji od svog poznanika koji ih je čitao sprijeda. On je već tačno znao šta će večeras gledati na TV, a šta neće, znao je ko je umro, ko se oženio i ko se rodio, ko šta prodaje i šta se najzanimljivije zbivalo u raznoraznim sportskim igrama što su ratoborno osvojile svojom dokolicom čitav svijet
Znamo zašto to rade? Ugađaju finoj gradskoj raji koja im je najodaniji zagovornik. Našim uvaženim kulturnjacima, dakle, kič je ruho i ogrtač koji izvana sjaji, ali da ih kojim slučajem okrenete naglavačke, iz njih bi ispalo tek nešto špica i koščica i starih zgužvanih jugoslavenskih dinara. Kada bi im neninom lepezom zamahnuli pred očima, ukakili bi se od straha i otkrili da su sušte kukavice, izrijekom papci. Toliko su se osilili da više i ne vjeruju da ih neko može zamijeniti. Mijenjaju funkcije, zanimanja i stranke, ali ne uzmiču, baš kao neizlječiva bolest.
Trideset i kusur godina prošlo je od opsesije brendovima, od nečega što je u svoje vrijeme bilo društveno nezaobilazna stvar. Mislio sam da se sve to davno prevladalo, ali se tu i tamo uhvatim kako bez ikakvog razloga kupujem nešto što me veže za prošlost, a što mi i ne treba, niti od toga imam neke koristi. Ne pušim, ali sam nedavno kupio “Zippo” upaljač. Nisam nikada volio nositi naočale, ali sam, ničim izazvan, kupio “Ray-Ban” cvike, koje uglavnom skupljaju prašinu
S nekim je ljudima moguće razgovarati kao da razgovaraš sam sa sobom. Na licu mu vidiš smiješak kad iz tvojih riječi zaključi da si dotaknuo njegove najtajnije misli i unutarnje razgovore o kojima se obično ne govori – o kojima je govoriti zabranjeno
Na koncu, bošnjačko-srpski dijalog, ma o čemu se dijalogiziralo, jeste moguć, baš kao što je i u ovoj zemlji mnogo toga moguće, no, kako rekoh, ishod takvog dijaloga krajnje je predvidiv. Jer, osim o podrazumijevajućim efemerijama i (oktroiranoj) infrastrukturnoj saradnji, dubljeg i konstruktivnijeg dijaloga o suštinski važnim pitanjima neće biti.
Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima
