Na koncu, bošnjačko-srpski dijalog, ma o čemu se dijalogiziralo, jeste moguć, baš kao što je i u ovoj zemlji mnogo toga moguće, no, kako rekoh, ishod takvog dijaloga krajnje je predvidiv. Jer, osim o podrazumijevajućim efemerijama i (oktroiranoj) infrastrukturnoj saradnji, dubljeg i konstruktivnijeg dijaloga o suštinski važnim pitanjima neće biti.

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Čitam ovih dana obilje tekstova o neminovnosti bošnjačko-srpskog dijaloga, o donjem pragu ili linijama ispod kojih Bošnjaci i Srbi neće ići, o jedinstvu pozicije i opozicije u Srbiji u negiranju genocida u Srebrenici, potom da je dijalog nužan, ali pitanje je da li za njega ima spremnosti, pa o tome kako nema napretka sve dok se građani Srbije beskompromisno ne suoče sa zločinačkom prošlošću, nadalje, tu je i prijedlog stavljanja u stanje mirovanja tematiziranja o proteklom ratu i tako dalje, i tako dalje.

U svemu navedenom, u nimalo obećavajućim polazišnim stajalištima, a ima toga još mnogo, bjelodano je sadržan i odgovor glede smislenosti i ishoda takvog dijaloga, pa nema ni potrebe šire ga elaborirati, a stoga što je i nemoguća misija i utopija. Prošlost nas uči i podsjeća da je tako.

Primjerice, evo šta o takvom dijalogu misle izvjesni reperi iz Niša “suočeni sa zločinačkom prošlošću”:

“Tamo, braćo, više nema muslimana / Bajonetom svojim klao ih je glatko / Jer samo je jedan đeneral Mladić Ratko / Zato braća Srbi njima ime slave / Neverničke turske odsekli im glave / Sedam ‘iljada ili malo više / ‘Odža tamo braćo više i ne riče/ Srušili smo njihove džamije i kule / Zavili u crno sve njihove bule / Nosi, nosi, Drino, kosti muslimana / Ponosni su naši preci s Gazimestana…”

Također, a nije zgoreg podsjetiti na to, Biljana Plavšić, haška osuđenica, poznata, između ostalog, i po rasno-biološkoj “teoriji” o genetskoj superiornosti Srba nad Bošnjacima, svojedobno je, u intervjuu za izvjesni novosadski sedmičnik, dala “snažan poticaj” budućem bošnjačko-srpskom dijalogu izjavivši ovo:

“Srbi u Bosni su etnički-rasno superiorniji ne samo od muslimana nego i od Srba u Srbiji. Srbi u Bosni su, naročito u graničnim područjima, razvili i izoštrili sposobnost da osete opasnost za naciju i da razviju mehanizam zaštite. Taj mehanizam se ne stvara brzo, za to su potrebne decenije, vekovi. Ja sam biolog, pa znam: najbolju moć adaptacije i opstanka imaju one vrste koje žive kraj drugih vrsta i njima su ugrožene.”

Na novinarsko pitanje da li muslimani vode porijeklo od Srba, Biljana Plavšić odgovara:

“Pa, da vam kažem, to je tačno. Ali to je genetski kvarni materijal prešao na islam. I sad, naravno, iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve gori i gori, izražava se jednostavno, diktira takav način mišljenja i ponašanja. To je već u genima usađeno.”

Rekla je tom prilikom Plavšićka i ovo: “Najviše bih volela da Istočnu Bosnu očistimo od muslimana. Kad kažem očistimo, nemojte da me neko uhvati za reč, pa da misli da govorim o etničkom čišćenju, Ali, da ja budem mirna, moram im nešto dati, da imaju gde da organizuju život, da ne bi me celo vreme uznemiravali.”

Uzgred, u ovoj Plavšićkinoj rasističko-oksimoronskoj izjavi, koju bismo, da nije monstruozna, mogli nazvati tek običnom retoričkom stupidarijom, samo po sebi nameće se pitanje: Pa, kako je, zaboga, moguće Istočnu Bosnu očistiti od muslimana a da to ne bude etničko čišćenje? Ili je, možda, “rasno superiorna” Biljana Plavšić mislila na neko drugo čišćenje: hemijsko, ginekološko? Naravno da nije, ali, eto, “nije htela biti uhvaćena za reč”.

Na koncu, bošnjačko-srpski dijalog, ma o čemu se dijalogiziralo, jeste moguć, baš kao što je i u ovoj zemlji mnogo toga moguće, no, kako rekoh, ishod takvog dijaloga krajnje je predvidiv. Jer, osim o podrazumijevajućim efemerijama i (oktroiranoj) infrastrukturnoj saradnji, dubljeg i konstruktivnijeg dijaloga o suštinski važnim pitanjima neće biti.

Ipak, da sve skupa ne bude obojeno defetističkim nijansama, bilo bi dobro katkad se prisjetiti izjave starog, dobrog i Bosni i Hercegovini izrazito sklonog Stjepana Mesića: “Bosna i Hercegovina predugo traje da bi je fakini mogli razvući.”

Tako je, Stjepane!