fbpx

Stajališta

Sreće kakve već jesam, odmah po ulasku, korak-dva od vrata, doslovno nalijećem na usputnog poznanika N. i nekog nepoznatog mi lika skupa s njim. Vidim, odnosno čujem, da sam N. prekinuo u zažarenom naklapanju o njemu omiljenim, napabirčenim sufijskim temama, uočavam i obavezni poluosmijeh, kojim nastoji svojoj retoričkoj šupljari dati dodatnu notu uvjerljivosti

Počeo sam proučavati kalendar. Te imena mjeseci, te, na kraju, i imena kalendara. Ljudi vjeruju u sve kad im to lijepo zamotaš. Kalendar je čudo kad se znaš s njim igrati. Znaš, godine ne stižu na svako mjesto u istom trenutku. Čak i s ovim astronomskim mjerenjima. Onda sam otkrio mjesta koja su me čekala na rođendan

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Dok koračam po Koraju glavnom cestom iz koje se račvaju putevi ka mahalama, a ima ih šest, osim što po ko zna koji put ustvrđujem da je sve oko mene novo, neprepoznatljivo (što, opet, uopće nije čudno, četnici su 1992. godine ovo prelijepo mjesto opljačkali, spalili i doslovno sravnili sa zemljom), i osjećam i uočavam da je život, pulsirajući, svekoliki život, u ovom mjestu gotovo pa presahnuo: na ulici i u avlijama nigdje nikog, ama baš nikog

. Srećom, imali smo mlađeg imama koji nije štedio ni vremena ni ideja kako bi nas (za)držao na okupu. Džamija je bila aktivna, ali i dalje u nekoj fazi izgradnje. Mahfil i mektepska učionica iza njega nisu bili završeni, pa se po njima slobodno gazilo u obući. Poprilično komotni i široki, naravno, bili su neiskorišteni. To je imamu dalo ideju te je, nikako za svoj ćejf nego apsolutno za nas i naš dolazak, u džamiju nabavio i na mahfil instalirao stol za stolni tenis

Na ulici me komšije i poznanici gotovo ne primjećuju. Ni carinski prijatelji. Vidim ja njih, naravno, iz daljine... Kad mi priđu blizu, okrenu se prema izlogu ili uđu u prodavnicu. Ili “ne čuju” moj pozdrav. Da, da, osjećaš da si potpuno nevidljiv. Ali, jedini od prijatelja koji se iz daljine smijao i prijateljski mahao bio je Ševkija Džiho. Nije ga bilo briga što će “svjedoci susreta” pričati

Nije ni završio, a s gornje linije prolomi se “Tekbir”, pa onda još jedan – jači. Momak do mene okrenu se pognuto i uzviknu: “Evo efendije Kavazovića, evo naših!” Za Kavazovićem se u tranšeju spuštalo tridesetak vojnika. Bili su blatnjavi od glave do pete, neki od njih u rudarskim čizmama. Ponovo uz grmljavinu cijevi odjeknu “Tekbir”, a onda “Allahu ekber”. Prolazeći između vojnika, Kavazović je vikao: “Ne dajte im ni metra, ni pedlja dušmanima! Držite se! Danas ovdje neće proći, ovdje ih čeka samo smrt, smrt i ništa drugo”

On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se i bez pozdrava ode. Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno obradovati, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta sam, odakle sam

Abecedarij nestalih kazuje nam jednu po jednu priču. Šta znači riječ nestao? I kako to čovjek, žena, starac, dijete, mogu nestati? Netom prošlo vrijeme, koje se upilo u naše duše, poput more i opomene, daje svoje objašnjenje mnogim riječima. Tako i riječ nestati