Dok koračam po Koraju glavnom cestom iz koje se račvaju putevi ka mahalama, a ima ih šest, osim što po ko zna koji put ustvrđujem da je sve oko mene novo, neprepoznatljivo (što, opet, uopće nije čudno, četnici su 1992. godine ovo prelijepo mjesto opljačkali, spalili i doslovno sravnili sa zemljom), i osjećam i uočavam da je život, pulsirajući, svekoliki život, u ovom mjestu gotovo pa presahnuo: na ulici i u avlijama nigdje nikog, ama baš nikog
, a razloga su dva: vraćao sam se iz Brčkog, pa mi je bilo usput, i, drugo, doznao sam od rođaka iz Sarajeva da je mezar, tačnije nišani, našeg djeda ozbiljno oštećen i, kako reče, “trebalo bi to malo pogledati” ( ovo “trebalo bi to malo pogledati” uvijek nekako mene zapadne).</p>
<p>Dakle, u Koraju sam. Dan je sunčan i prohladan. Dok koračam glavnom cestom iz koje se račvaju putevi ka mahalama, a ima ih šest, osim što po ko zna koji put ustvrđujem da je sve oko mene novo, neprepoznatljivo (što, opet, uopće nije čudno, četnici su 1992. godine ovo prelijepo mjesto opljačkali, spalili i doslovno sravnili sa zemljom), i osjećam i uočavam da je život, pulsirajući, svekoliki život, u ovom mjestu gotovo pa presahnuo: na ulici i u avlijama nigdje nikog, ama baš nikog.</p>
<p>Dok se iz centra mjesta lošom, izlokanom cestom spuštam u Donju Mahalu do mezaristana i kabura mog djeda u njemu, povremeno zastajkujem, gledam u novoizgrađene kuće, listom prazne, estetski rogobatne, okovane u beton, željezo i staklo, u “postmodernističko ruho” potpuno neprirodno i neuklopljivo u prostornu matricu, u negdašnju tipično bosansku arhitektonsku ambijentalnost mjesta, uviđam da to više nije niti može biti onaj stari, lijepi Koraj, mjesto mojih predaka, mjesto koje sam silno volio i, opčinjen njegovom ljepotom, uvijek mu se vraćao i radovao. Stoga, ne bez tuge i razočaranja, oborih pogled i krenuh dalje.</p>
<p>Stižem u Donju Mahalu, također opustjelu i načičkanu nenastanjenim kućama. Uzgred, hroničari vele, napose Alija Hamzić, da je ova mahala najstarija u Koraju, sudeći barem po džamiji, Atik se zove, izgrađenoj 1516. godine. A kako su džamije bile prvi objekti koje su Osmanlije gradile nakon, a i prije zvaničnog osvajanja Bosne, tako je i Donja Mahala u početku bila centar čaršije s trgom i pazarnim danom. U godinama koje su slijedile izgrađen je sibjan-mekteb i medresa, pa je ova mahala u to vrijeme bila i duhovno-prosvjetno središte mjesta.</p>
<p>U neposrednoj blizini Atik džamije, s njene istočne strane, nalazi se česma Dajankuša, najpoznatije izvorište “žive” vode u Koraju i okolini, a koja je, kako hroničari vele, izgrađena istodobno s Atik džamijom.</p>
<p>Prema usmenim predajama, ova je česma hajrat izvjesnog Dajanli Mustafe, koji je upravljao i džamijskim vakufom, pa je po njemu dobila i ime. Iz sačuvanog i čitljivog natpisa iznad česme da se doznati da je obnavljana 1856. godine i posljednji put 1904, po nalogu izvjesnog Sulejman-bega Ajanovića.</p>
<p>Inače, opet vele, česma je dosta izgubila od svog prvobitnog izgleda, a građena je od tesanog kamena s bazenom ograđenim velikim kamenim pločama, gdje su bili uklesani godina njenog podizanja i natpisi ispisani arapskim pismom, nije poznato kakvog sadržaja, obrubljeni dekorativnim crtežima. Kako god, postoji i danas.</p>
<p>Dok stojim pred Atik džamijom, gledam u put koji vodi ka lokalitetu zvanom Dolovi. Ondje se nalazio veliki ljetnikovac (dvorac, zapravo, tako sam ga doživljavao u djetinjstvu) u vlasništvu brčanskog veleposjednika Hafiza Agice, koji je, kažu, do Drugog svjetskog rata često boravio u njemu i organizirao teferiče i uopće narodna veselja.</p>
<p>Po svršetku Drugog svjetskog rata ovaj je ljetnikovac nacionaliziran i pretvoren u đački dom za učenike Prve ogledne sedmogodišnje osnovne škole u Koraju, a kasnije je imao i neke druge namjene. Nažalost, ovo prelijepo zdanje, kojim su se Korajci ponosili, četnički su divljaci porušili do temelja u ljeto 1992. godine.</p>
<p>Sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu dok stojim sam samcat na izlokanoj cesti, gledam u zubom vremena i nebrigom zapuštenu česmu Dajankušu i novoizgrađenu, nažalost, arhitektonski ne baš uspjelu Atik džamiju.</p>
<p>Konačno, ulazim u džamijski harem, prilazim djedovom kaburu, učim Fatihu i vidim da je s nišanima sve u redu, nikakvih ozbiljnih oštećenja nema.</p>
<p>Nakon što sam promrzlim rukama očistio djedov kabur, izlazim iz harema i pišem rođaku poruku: “Pogledao sam djedove nišane. Sve je u redu, nema oštećenja.”</p>
<p>Ubrzo je odgovorio: “Oprosti, dezinformacija. Dobro je kad je sve u redu.”</p>
<p>Pružam korak, ulazim u auto i napuštam Koraj, mjesto tuđe mi i neprepoznatljivo, mjesto koje na jedvite jade još nekako osjećam svojim, mjesto koje nikad više neće biti ono što je bilo, ali, ipak, “dobro je kad je sve u redu”, pa makar to bili djedovi nišani.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Uloga stolnog tenisa u islamskom odgoju mladihSljedeći članak
Onaj osjećaj kad oslobodiš svoju kuću
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo