Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda
Ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo
Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen i povremeno gradonačelnik Tuzle
Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa
Uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu
Bajram je. Gledam u Šekija i sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu. On, opet, nije ni sjena čovjeka kojeg sam nekad poznavao: tih je, miran i šutljiv. Posti i klanja. Ništa žene, ništa pjevanje
Nije Shlomo Chayon pobjegao iz Sarajeva pred novim upraviteljima Bosnom, kako bi se dalo pomisliti. Zapravo, pobjegao je od svojih
– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se
Za pijačnim tezgama, barem u Tuzli, a siguran sam i drugdje, mogu se naći i vidjeti brojni pravnici, ekonomisti, profesori i uopće obrazovani ljudi koji, nemajući drugog izbora, budući da je organizirana i sistematizirana socijalna politika u našem društvu još uvijek čista apstrakcija, šutljivi i snuždeni, prodaju čarape i gaće, a kako znaju da sam pripadnik njihove kaste, uvijek me ljubazno pozdrave, katkad odlučno i bespogovorno tutnu u moju torbu potkošulju ili čarape (mada nerado, prihvatim da ih ne uvrijedim) i šapatom pitaju kako se čupam, kako deveram i jesam li na kakvim sedativima
Dok sjedam, krajičkom oka spazih da dva stola iza mene, skamenjenog pogleda i usukan u sebe, sjedi lik poznat mi pod nadimkom Bili: šizofrenik, narkoman, grebator i nasilnik, jedan od brojnih takvih u ovom zaista temeljito unesrećenom gradu. Niko mu ništa ne može. Napravi izgred, policija ga privede, pa sprovede u ludaru. Ondje ga zadrže neko vrijeme, tretiraju agresivnom terapijom, dovedu u kakav-takav red, otpuste iz bolnice, a Bili ponovo isto
