Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Ulazim u Univerzitetsko-klinički centar s hrpom ljekarskih nalaza. Imam zakazan pregled kod neurologa koji bi mi, nakon što iščita nalaze, trebao reći šta i kako dalje s mojim bolnim leđima, rudarskim leđima, kako mi je rekao poslije prvog pregleda. Poznajemo se. Tamburali smo svojedobno skupa. Duhovit, dobronamjeran čovjek, dobar ljekar. Ulazim u ordinaciju, pozdravljam, a on će:

– O, evo nam starog rokera, pisca, putopisca, prekaljenog lisca, pjesnika, zavodnika i svjetskog putnika! Dobro nam došao! Bujrum, spusti se, opusti se, osjećaj se kao u “kliničkom centru”!

– Hvala, uvaženi hećime! Kahvu ne bih, pio sam već!

– Šteta! A baš sam pristavio kahvenjak! Dobro, kako hoćeš! Nego, daj mi te papire da vidim šta imamo na meniju!

Pažljivo čita, mršti se i nakon nekoliko “hm”, diže pogled i veli:

– Stvarno imaš rudarska leđa! Gdje ih ovako skrši, čovječe?

– Ja sam ti k’o Jack London. Svašta me je u životu tralo i udaralo.

– Mogu li te zvati “Bijeli očnjak”?

– Možeš.

– E, ovako stvari stoje, “Bijeli očnjače”! Ovo što vidim nije za operaciju i da se dovesti u red. A kako smo odnedavno postali primorski grad, osim kućnih vježbi, u koje ću te uputiti, i fizikalne terapije, kamo ću te također uputiti, toplo sugeriram posjete obalama panonskog mora: desetominutno ležanje u vodi, potom plivanje, ali ponajprije prsno plivanje, ne zaboravi!

Plivanje je bir iladž za tvoje deformirane diskuse!

– Hvala ti, hećime!

– Ne zahvaljuj, a naročito me ne hvali drugima! Samo ćeš mi natovariti bataljon novih pacijenata na leđa! U redu?!

– Dobro, neću.

Narednog dana ležim u vodi i uviđam da od plivanja nema ništa. Gužva je ogromna, čovjek na čovjeku. Doslovno. Ipak, ostajem u vodi kiseliti se. Ugodna je i čista, a sve oko mene, u odnosu na posljednju posjetu, a ima tome pet-šest godina, čišće, urednije i organiziranije. I vulgarnije.

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda.

Dižem se, oblačim i odlazim. Dosta je. Nisam hinjeni puritanac, naprotiv, svega sam se u životu nagledao, i ne samo nagledao, pun sam grijeha k’o raspukli šipak, ali, ne mogu više, dosta je, zaista dosta.

Izlazim iz kompleksa “Panonskih jezera” i, u povratku kući, prolazim pored obližnje Džindijske džamije. Uslijed slijeganja tla ili navodnog slijeganja, jer džamija i danas stoji kako stoji, trebala je biti srušena, a tadašnji komunistički gradski oci, kao kompenzaciju, ponudili su Islamskoj vjerskoj zajednici, kako se tada zvala, dva stana. Tome se žestoko usprotivio hadžija Mustafa Dahić, član Glavnog odbora IVZ-a, tih, samozatajan čovjek čiji je, kažu, hrabri i odlučni istup sve iznenadio, pa, nekim čudom, ili hadžijinim sebebom, džamija bi spašena.

Gledam u skromnu, ali prelijepu džamiju, prisjećam se susretanja s dobrim hadži Mustafom, naših tihih, umirujućih razgovora i pomislih kako su takvi ljudi, kakvih više skoro da nema, zapravo, pravi, istinski bir iladž, a ne ovo nešto, kako god se zvalo, što s olakšanjem i nesmiljenom odbojnošću ostavljam iza sebe.