Nije Shlomo Chayon pobjegao iz Sarajeva pred novim upraviteljima Bosnom, kako bi se dalo pomisliti. Zapravo, pobjegao je od svojih
, a muslimani – Velika avlija ili Čifuthana.</p>
<p>Shlomo se neko vrijeme zadržava u Skoplju, gdje iznosi ideju o novom iščitavanju svetih tekstova kabalističkom metodom nailazeći na nerazumijevanje i otpor među tamošnjim rabinima, a potom odlazi u Solun, istim zamršenim putevima i s istom namjerom kao i njegov daleki predak Nehemiuah Chayon, jedan od najpoznatijih sabatajevaca spočetka 18. stoljeća.</p>
<p>Nehemiuahova teološka promišljanja, koja će obznaniti u svojoj knjizi <em>Oz I’ Elohim</em> (<em>Moć Božija</em>), štampanoj 1713. u Berlinu, uskovitlat će veliku prašinu u jevrejskim krugovima, a stoga jer se u njoj nalazi šizmatična rasprava Sabbataija Sevija, kontroverznog rabina iz Smirne koji se 1655. godine proglasio Mesijom, a desetak godina poslije iznenada prihvatio islam, što će se kod njegovih sljedbenika s vremenom razviti u paradoksalnu teološku teoriju prema kojoj je Sevievo otpadništvo od judaizma bio nužan i mističan čin, pa samim tim neupitan i opravdan.</p>
<p>Nastojeći slijediti tragove svojih učitelja i proširiti Sabbataijevo učenje temeljeno na tradiciji kabalistike iliti okultno-ezoterijskoj metodi iščitavanja skrivenih proročanstava iz svetih hebrejskih tekstova, Shlomo Chayon ulazi u žučne i besplodne rasprave sa solunskim rabinima i ubrzo, u Solunu a i šire, postaje persona non grata. Napušta Grčku, luta po Turskoj, Siriji, Palestini, Egiptu, sve manje propovijeda i traga za istinskim znanjem, a sve više tone u alkohol, kocku, razvrat.</p>
<p>Ipak, potkraj 19. stoljeća ženi se u Damasku udovicom Sarom, kćerkom draguljara, trgovca i također sabatajevca Aarona Nathaniahua, kome se Shlomo, onako kukavan i jadan, nije nimalo dopao, ali dopalo mu se što je sretno i kao Bogom dan bahnuo u Damask, zagledao se u ružnjikavu i ocvalu Saru i bio spreman uzeti je za ženu, a da pri tome ništa od njega ne traži. Mladenci su se vjenčali i nastanili u kvartu Jehudi. Shlomo se ostavio kabalističkih mudrovanja i hljeb nasušni, za sebe, Saru i nerođenog sina, zarađivao kao prodavac u jednom od brojnih Aaronovih dućana.</p>
<p>Preporođeni se Chayon u poslu pokazao oštroumnim i poduzetnim, što nije promaklo budnom punčevom oku, te ga dvije godine po dolasku u Damask, sa ženom i prvorođenim sinom, šalje u Odesu i povjerava mu vođenje osjetljivih poslova s ruskim čajem i gruzijskim vinima. Ali, to je i duga i druga priča. Nejse!</p>
<p>Helem, u Odesi, mnogo godina kasnije, a na preporuku pukovnika carske armije Kerima Ahmedova, kojeg je Jusuf upoznao na svojim putešestvijama od Besarabije do Bosne, moj djed provodi dvije godine u kući ostarjelog i napuštenog Shlome Chayona. Krio se, zapravo, budući da je pobjegao iz ruskog zarobljeništva, a tokom boravka kod Chayona upoznaje se s Čečenkom Atieh Melathab i silno se zaljubljuje.</p>
<p>Prema porodičnim pričama, Atieh se pojavila u Chayonovoj kući u vrijeme velike epidemije gripe koja se u proljeće 1918. godine svom silom ostrvila na Krim, Besarabiju i cijelu jugoistočnu Rusiju, u vrijeme kada studen zamre, a zapuše topli i bolesni vjetar s Mediterana od kojeg se otežano diše i sve živo klone i poboli.</p>
<p>Chayon je tih dana bio bolestan, u groznici, i ležao bespomoćno u gornjem boju kuće. Atieh je, po naređenju svog oca Abdulaha Melathaba, jednog od rijetkih preostalih Chayonovih prijatelja, dolazila svakog dana rano ujutro, vedro i s osmijehom pozdravljala Jusufa, pitala kako je bolesnik proveo noć, da li je uzimao lijekove, odlazila potom na pijacu i u bakalnicu i kuhala za cjelodnevnu prehranu.</p>
<p>I, tako, iz dana u dan njeno prisustvo u kući bivalo je sve duže, razgovori s Jusufom sve otvoreniji i dublji, katkad bi je i mrak uhvatio, uspaničila bi se, njeno lice i krupne bademaste oči pokazivali bi tada i sreću i strah. Zaljubljivala se.</p>
<p>Na koncu, sto godina poslije, moguće je tek naslućivati ili domišljati njihov odnos, njegov razvoj i svršetak. Međutim, budući da se Jusuf pojavio u Tuzli u novembru 1919. godine, tačno godinu po okončanju rata, suvislo je zaključiti da je s Atieh bio u prisnoj vezi, vjerovatno i u braku, kakvog je mišljenja bio i moj otac, koji mi je u jednom od naših posljednjih razgovora rekao da njegov otac jeste bio u braku s Atieh, da su imali i dijete, a da su se rastali kada je, bježeći pred boljševičkom pošasti, stari Melathab iseljavao s porodicom u Iran: Atieh je bila za seobu, Jusuf izričito protiv, tikva je pukla i svako je krenuo na svoju stranu.</p>
<p>I, eto, nakon svega, ostala je samo ova štura priča, maglovita, neprovjerljiva, obojena knjiškim fantazijama. I ništa više. Jer, kao što veliki pisac reče: “Književnici fantaziraju, izvjesna je samo smrt.”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
TITANIK-VLADA ANDREJA PLENKOVIĆA NASTAVLJA PLOVIDBUSljedeći članak
A onda se udarim šakom u glavu, sebi nešto opsujem
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo