fbpx

Politika

Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost s namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta, i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod. Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu odbrane od agresije i na čelu Armije RBiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu SDA ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju dviju vrlo agresivnih nacionalnih politika s onom bošnjačkom.

Promjene koje je izvršio u vrlo represivnoj zemlji jednako su impresivne. Polovina njegova kabineta je ženskog pola, ukinute su zabrane opozicijskih stranaka, hiljade političkih zatvorenika oslobođeno je, a visoki dužnosnici uhapšeni su zbog korupcije i kršenja ljudskih prava. To je još iznenađujuće s obzirom na to da ga je imenovao autokratski narodni Revolucionarni demokratski front.

Riječ je jednostavno o sitnoj pakosti rođenoj iz očaja vlastite propasti, o potrebi da se pokvare odnosi između Turske i Bosne i Hercegovine, o signaliziranju svoje podobnosti i klijentističke nagodnosti stranim centrima i sponzorima koji nisu naklonjeni Turskoj i istovremenom označavanju SDA kao problematične.

Hrvatska je zemlja koja ne poštuje odluke Međunarodnog arbitražnog suda u graničnom sporu sa Slovenijom, ne poštuje odluku Haškog suda kojom su pojedini visoki čelnici HDZ-a osuđeni za UZP prema BiH. Hrvatska, kao članica EU i NATO-a, nema riješena granična pitanja ni s jednim susjedom izuzev Mađarske, pošto je državnu granicu s njom naslijedila od bivše SFRJ.

Saied je tokom svoje kampanje branio određeni politički sistem koji ima za cilj vratiti vlast narodu kroz ono što naziva “izravnom demokratijom”. Njegov je prijedlog da se reformira sistem tako da nestanu stranke i sam Parlament, a da se umjesto toga uspostave lokalni odbori. Sistem se ne temelji na ideologijama. Ti bi odbori, zauzvrat, birali svoje regionalne predstavnike, a iz njih bi nastali nacionalni odbori.

Velikosrbizam nikada ne umire, on se, u po njega nepovoljnim geopolitičkim okolnostima, samo primiruje, a često i maskira kao bezopasno anahron, koristeći kao vektore osobe s naučnih, kulturnih ili političkih margina, da bi u pravom trenutku prešao s njih na svog jedinog domaćina, srpske narodne mase

Jedna od glavnih teza onih koji brane Handkeovo pravo na Nobela je ona da se treba vrednovati samo njegovu književnost, nikako njegove vanknjiževne ekspedicije u kojima je ekcesivno podržavo velikosrpski režim koji je kriv za provođenje genocida nad Bošnjacima. Jedan od takvih je tamnovilajetski pisac Miljenko Jergović. Jergović je potpuno u krivu jer Handke je autor skandaloznog putopisa „Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju“ iz 1996. godine. Ovaj tekst se uzima kao temeljni dokaz Handkeova krimena, a primarna literatura iz teorije književnosti koja se konzultira već u osnovnoj školi kaže da je „putopis prozna književna vrsta“.