Israeli je i do sada bio poznat o šovinističkim, islamofobnim ispadima, no ovih dana pokazuje svoje pravo lice u sve češćim medijskim istupima. Tako je Israeli negirao, ne prvi put, da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima
Tvrdnja Odbora da je odluka usvojena “u skladu s Poslovnikom i propisanim procedurama” nije istinita. Odluka koja je objavljena i odluka koja je usvojena na sjednici nisu iste, tvrdi naš izvor iz UIOBiH.
“Napast da vjerujemo u mržnju i osvetu kao legitimno sredstvo za brzo i učinkovito traženje pravde je uvijek prijetnja”, rekao je Franjo, “ali iskustvo nam govori da mržnja, podjela i osveta jedino što postižu je ubijanje duše naših naroda. Neće biti mira među narodima bez mira među religijama”, kazao je Franjo, citirajući njemačkog buntovnog teologa Hansa Künga.
Nema mnogo smisla potcjenjivati uspjeh Nacionalnog saveza u Ankari i Istanbulu, kako zbog “simbolične geografije”, tako zbog realnog značaja tih metropola. Međutim, isto tako ih ne treba precjenjivati. Naprimjer, ako za gradonačelnika Ankare bude proglašen CHP kandidat Mansur Yavaş, ne bi se smjelo izgubiti iz vida da je, od 25 općina glavnog grada, vlast u 19 pripala AKP-u, a samo tri CHP-u
Da bi se izbjeglo pisanje beskrajnog spiska izgrađene infrastrukture u posljednjih sedamnaest godina, koji čitaocima u inostranstvu ne mora mnogo značiti, dovoljno je napisati podatak da je Turska u tom periodu s 39. mjesta po količini i kvalitetu infrastrukture skočila na 9. u svijetu. Malo li je
Tursku čini ukupno 81 provincija, među kojima je 30 metropola, uključujući Istanbul i Ankaru. AK Partija trenutno vodi u 40, dok je CHP u vodstvu u 20, a MHP u 11 provincija.
Izvjesni Rasmus Paludan, vođa ultradesne šovinističke stranke Čvrsti put, pali Mushaf ispred policijskog kordona koji razdvaja demonstrante i klanjače džume ispred danskog Parlamenta. Zašto su muslimani u Danskoj odlučili bijesom i džumom na nemjestu ekshibicijom izraziti otpor protumuslimanskom nasilju i terorizmu
Nije potrebno ni spominjati da taj defetizam i kapitulacija pred antibošnjačkim šovinizmom, takvo proskribiranje borbe za pravdu i pravednije društvo, ta normalizacija velikosrbizma i velikohrvatstva i nametanje separatizma kao legitimnog stava ne znači ništa drugo nego odustajanje od bilo kakve katarze kod onih koji poštuju ratne zločince i da to gotovo pa garantira da će se prije ili kasnije pojaviti neki drugi Karadžić koji opet neće biti na vrijeme prepoznat kao takav. Na kraju krajeva, možda to i jeste krajnji cilj.
Vričko se navedenim preporukama pa zatim kasnijim poređenjem Komšića i Dodika i uopće korištenjem gotovo tipičnih velikohrvatskih političkih i ideoloških stereotipa pozicionira kao jedan od ostrašćenijih velikohrvatskih medijskih jastrebova.
Napad u zemlji u kojoj su različitosti prihvaćene do mjere da se ne primjećuju i u kojoj je ova vrsta nasilja potpuno strana jeziva je trauma za Novi Zeland, ali bi morala biti i za cio svijet. Izuzetno mnogo pitanja, od kojih sam tek neka dotakao, otvoreno je ovim zlodjelom. Jedno koje do sada nisam spomenuo jeste da li će se iole ozbiljnije pristupiti borbi protiv bjelačkog rasističkog nasilja, islamofobije, odnosno mržnje uperene protiv muslimana tako brižno gajene decenijama
