Vričko se navedenim preporukama pa zatim kasnijim poređenjem Komšića i Dodika i uopće korištenjem gotovo tipičnih velikohrvatskih političkih i ideoloških stereotipa pozicionira kao jedan od ostrašćenijih velikohrvatskih medijskih jastrebova.

Već je u Stavu pisano o nekadašnjem dugogodišnjem kolumnisti Oslobođenja Josipu Vričku i o zanimljivoj transformaciji kroz koju je prošao čim su se za njim zatvorila vrata Oslobođenja, a otvorila ona Dnevnika.ba (“Vrckasti Vričko okrenuo ćurak”, Stav, br. 145).

Vričko, koji je u Oslobođenju tretirao uglavnom bošnjačke teme s, ko biva, građanskih pozicija, nastavio je s takvim tretmanom, samo sada iz “prohrvatskog kuta”, i to onog ekstremnije vrste. U suštini, ništa se nije promijenilo, osim što Vričko sada može slobodnije pisati izbjegavajući napornu mimikriju “građanina” te kojekakve akrobacije kojima se inače služe pojedini u Oslobođenju da prikriju svoje istinske simpatije.

Pogledajmo kako sada s lepršavom lahkoćom i duhovom slobodom u članku naslova “Stvor” po kojemu će se (još) svašta zvati tvrdi kako bi se Emir Hadžihafizbegović, zbog svoje ratne monodrame Godine prevare, možda “prometnuo” i u bošnjačkog Karadžića samo da je imao svog Mladića. Vričko se tu ne zaustavlja pa drvi o uzaludnosti bilo kakve probosanske politike i s perverznom fascinacijom i gotovo erotskom ekstatičnošću navodi primjere snage i potencije Dodika i njegove velikosrpske politike.

Ova dječačka oduševljenost navodnom snagom velikosrpstva, vrlo česta u krugovima kojima izgleda pripada i Vričko, može se iščitati i u tome kako Vričko konstatira da, uprkos svim zločinima, Republika Srpska ipak živi (valjda za razliku od Herceg-Bosne) te nam preporučuje da čitamo notornog hercegbosanskog obavještajca Ivu Lučića.

U te Lučićeve mudrosti svrstavaju se budalaštine da su Srbi ostvarili pet od šest strateških ciljeva, kao što je podjela Sarajeva (što nije tačno, Sarajevo je cjelovito i ne postoje “srpska i muslimanska” vlast u Sarajevu), ukidanje granice na Drini i etnički čisto Podrinje (opet nije tačno, Bosna i Hercegovina ima svoje granice, a što se tiče unutrašnjosti, Goražde je, koliko znamo, još na Drini), stvaranje koridora uz Savu (ne postoji nikakav koridor, Brčko Distrikt nije Republika Srpska, a uostalom, za izdaju Posavine odgovorne su strukture kojima je Lučić pripadao i još pripada).

Ustvari, Lučić tvrdi, a Vričko preporučuje, da su HV i HVO spriječili srpske strateške ciljeve, poput izlaska na Neretvu i more, mada je, naravno, istina da je jedini razlog zašto RS‑a nema na Neretvi i zašto nije došlo do rukovanja predstavnika srpske i hrvatske države na nekom mostu koji spaja dvije obale Neretve (dok bi Bošnjaci završili u Neretvi) postojana i junačka borba 4. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Vričko se navedenim preporukama pa zatim kasnijim poređenjem Komšića i Dodika i uopće korištenjem gotovo tipičnih velikohrvatskih političkih i ideoloških stereotipa pozicionira kao jedan od ostrašćenijih velikohrvatskih medijskih jastrebova.

To je vjerovatno oduvijek i bio, pa je stoga zanimljiviji od svega njegov dugogodišnji staž u Oslobođenju.

To mnogo više govori o uredništvu i uopće o ideološkoj platformi tih novina nego o samom Vričku ili silnim vričcima koji još sjede u Oslobođenju i odatle prijetvornom mimikrijom razvlače pamet.