Kao što se može pročitati iz platne liste udruženja građana, koje u stvari stoji iza ovoga "Muzeja ratnog djetinjstva", direktor Jasminko Halilović je samom sebi propisao plaću u iznosu od 5.521 KM, a izvršnoj direktorici 5.175 KM! To su plate u rangu najviših državnih funkcionera, plate koje su čak deset puta veće od plata uposlenika u kulturnim institucijama od državnog značaja!
Napustio nas je vrhunski liječnik specijalista, univerzitetski profesor i znanstvenik, ali i sazlija koji je, prateći na tom starom instrumentu Eminu Zečaj, snimio neke od iznimno vrijednih interpretacija sevdalinki
U Žepču je obilježena deveta godišnjica smrti Nedžada Ibrišimovića, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika. “Sjećanje na književnika Nedžada Ibrišimovića” održano je 15. septembra u dvorištu kuće djetinjstva Nedžada Ibrišimovića u Gornjoj Mahali u Žepču, mjestu u kojem je on proveo svoju mladost i dio radnog vijeka. Na književnoj večeri govorili su doc. dr. Dženan Kos, Filip Mursel Begović, generalni projekt-menadžer BZK “Preporod” u Bosni i Hercegovini, Rašid Zorlak, general Armije Republike Bosne i Hercegovine u penziji i Nusmir Muharemović, glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.
Ibrišimovićevo književno djelo veliko je i po obimu, a proteže se počev od autorove prve pripovjedačke zbirke Kuća zatvorenih vrata (1964) i njegova prvog romana Ugursuz (1968), preko nekoliko kasnijih pojedinačnih, mahom pripovjedačkih, a potom i dramskih tekstova, među kojima su i romani Karabeg (1971) i Braća i veziri (1989), pa sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), odnosno do romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), kojima se zatvara gotovo pola stoljeća dug književni rad ovog autora.
Dino Burdžović, Revolucija i njena kopilad, poezija, 1990–2020, CDKN, OKF, Podgorica, 2020.
Biti u svom jeziku znači biti na svojim poljanama, proplancima i obalama i onda kad si u drugim podnebljima i daljinama, znači biti kod kuće i kad su te životni putevi i situacije odvele u druge sredine, znači biti svoj, snivati i sjećati se, željeti i gledati i naprijed, jer snove i sjećanja niko ti ne može tako lahko uzeti, kao ni to saznanje da i danas treba da stvaraš nova sjećanja i da se ne predaješ beznađu i neizvjesnostima
Amir Brka, San o gradu, CKO, Tešanj, 2020.
Šaban Šarenkapić, “Kafkin kalfa”, BUKS, 2019.
Iz BZK “Preporod” saopćili su da je kuća do sada bila u privatnom vlasništvu te da predstoji i zahtjevan poduhvat rekonstrukcije kako bi služila kao kulturno-edukativni i muzejski prostor koji će kao takav u skoroj budućnosti nesumnjivo služiti i lokalnoj zajednici i biti značajnim odredištem na mapi kulturnog turizma.
Iako se vjeruje da iza glumaca ne ostaje ništa, za razliku od projektiranih građevina arhitekata, napisanih književnih djela pisaca, ukomponiranih muzičkih nota kompozitora, “gospodin glumac”, kako su ga sugrađani prozvali, Rejhan Demirdžić u naslijeđe svom gradu ostavio je mnogo toga. Ostavio mu je tradiciju, kulturu, umjetnost. Ostavio mu je identitet
