fbpx

Kultura

Odlaskom Austrije i formiranjem Kraljevine SHS, a kasnije i Kraljevine Jugoslavije, umjetnička scena u Bosni i Hercegovini izgubila je institucionalno uobličenje i održavala se isključivo kroz akcije pojedinaca i njihove želje za zajedničkim likovnim radom i udruživanjem. Zbog toga su dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile siva zona umjetničkog razvoja naše zemlje, a iza čega je stajala odluka namjerne provincijalizacije ovog prostora i prebacivanja težišta društvenog i kulturnog života na Beograd i Zagreb

Zašto se ovaj bilingvalni i polivalentni pisac (prozaist, pjesnik, esejist, dramski pisac i prevodilac) osjećao odbačenim i zapostavljenim iako je nagrađivan i od nezavisnih intelektualaca hvaljen, ali i od kritike visoko pozicioniran, pa nepravedno inkriminiran, a potom i rehabilitiran tek toliko da bude prešutno hvaljen? Takva ga sudbina prati i u naše doba, koje, izgleda, nije imuno od izvantekstovnih aditiva prošlosti koji nas izjedaju i truju

“Fulbrightova stipendija omogućila mi je da svoja već započeta istraživanja s fokusom na kulturne i umjetničke prakse u Sarajevu dodatno proširim koristeći detroitsku perspektivu. Kada je riječ o Sarajevu, rekao bih da je riječ o iznimno specifičnom socijalnom i političkom kontekstu koji je najlakše razumjeti kroz činjenicu zvaničnog nemara države prema sedam institucija kulture od državnog značaja, a koji je determiniran mirovnim sporazumom u Daytonu”

Odlazak bosanskih slikara na evropske akademije i umjetničke škole imao je na početku stihijski karakter, ali je uskoro dobio kontinuitet. Doduše, nije se radilo o masovnom odlasku, već o odlasku pojedinaca koji su se, u većini slučajeva, vraćali u domovinu poslije školovanja. I izbor akademije predstavljao je izazov. Evropske umjetničke akademije imale su svoje reputacije. Općenito su se bečka i praška akademija smatrale konzervativnim, dok se minhenska smatrala liberalnom, odnosno otvorenom prema avangardnim utjecajima

Elvis Presley, “Rolling Stones”, “The Beatles”, Bob Dylan, James Brown, Prince, David Bowie, Elvis Costello i ini snimali su njegove skladbe i napajali se silnicama njegove ekstravagantne ličnosti, gradeći tako povijest jednog žanra koji nas ne ostavlja ravnodušnim ni danas