Šaban Šarenkapić, “Kafkin kalfa”, BUKS, 2019.

 

Piše: Almir ZALIHIĆ

Poezija Šabana Šarenkapića bila je od samog početka – od pjesmama koje su nastajale početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća do ovih koje su nastale u drugom desetljeću 21. stoljeća – izvan dominantnih poetičkih strujanja u savremenom jugoslavenskom te bošnjačkom pjesništvu, ali nije bila ni previše daleko od onih najutjecajnijih. Šta je onda glavni razlog tolike pjesnikove zapostavljenosti, ako to nije pravilo malih razlika?

Pišući s onu stranu ove osjetljive granice ili, još češće, na samoj crti koju možemo zvati i poetičkom ekvidistancom, Šarenkapić je izgradio poetički svijet koji počiva na nekoliko prepoznatljivih simbola, na nizovima opozicijskih vrijednosti, kao i na kombiniranju različitih iskustava tekstualne prakse. Boravak na osjetljivim granicama nikad nije lagodan, pa se tako i moglo desiti da ovo pjesništvo ne dobije kritičku pažnju srazmjernu svojoj vrijednosti.

Knjiga Kafkin kalfa, čini mi se, počela je mijenjati ovakav odnos, između ostalog i zato što je polučila nagradu “Sulejman Tabaković” Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka (BUKS).

Smisao lirike, pročitan iz Šarenkapićevih pjesama i njihovog nenametljivog poetičkog posredovanja, nije u tome da velikim riječima govori o velikim temama već da tiho svjedoči o malim suštinama svakodnevice. Tako se istražuje mitsko u svakodnevnom i metafizičko u običnom. Simbolistički tretman stvarnosti u ovim stihovima kazuje težinu anonimne svakodnevice koju život mijenja drukčije od epohalnih okolnosti, što ne znači da ga uopće ne mijenja.

Kod Šabana Šarenkapića svijet se ne podaje logičkom objašnjenju. Pjesma je iznenađujući potres koji se ne može predvidjeti. Kad odmrzne i oslobodi u pjesmi sve to svoje ćilibarsko obilje, ovaj pjesnik može da napiše:

 

Od straha spavam pod lambama

U sne mi dolazi mladi Kafka

Po tijelu tetovažu ima crnu

Iz doba službovanja

U mašerskoj Tuli

Deder mi ovo s kožom zguli

Volio bih da je barem

Mrtav nemam –

Zbori

 

To više ne smije da se ponovi

U logoru

S ruku mladićevih

Arijevsko perem mastilo

Ja ponositi

Kafkin kalfa – zdušan

Smislih i stih: mastilo je dušman

 

(Kafkin kalfa)

Ovi su stihovi toliko precizni da je zaludno i pokušati komentirati ih. Šarenkapić se iz pjesme u pjesmu pojavljuje kao nov, neočekivan pjesnik. U njegovom haosu sve odlučuje lična subverzija, borba protiv mnoštva i dogme, te okrajak svemira penetriran u tkanje teksta. Svijetla i tamna dionizijska stihovanja, muzika koja dolazi iz religioznosti tijela, iz osobene povijesti vrednije od svega, sve to sja iz Šarenkapićevih pjesama, asocijacija i značenjskih veza. Pjesme mu se otvaraju kao cvjetovi u vodi i zato ih ne možemo definirati. Svijet je ono što nosimo sobom, to zapravo želi da nam prenese ovaj pjesnik. Šarenkapić je pjesnik predgrađa, Homer koji nije napisao Ilijadu i Odiseju već ih je razorio kako bi konfliktno-produktivno prevrednovao svijet. Iz tame predgrađa ovdje se proizvodi usijanje ili koncert za nikog. Za Nikog i pišemo. Kad stavi na papir:

 

Kada odnekuda naiđu turisti svijetli

Po šaku zemlje oni skinu

S groba u kom leži

Junus Emre

 

A taj sa kuće pjesnikove humus

Ugodan je kažu za saksije

Po balkonima gradova

Balkana

 

Ima na svijetu

Junus mezara sedam –

Koliko i katova njegova poezija

 

Noktima raskopan otvorio se

Jedan da primi mene

Do Emrea

 

I otud ova tuga velika –

Grko me još od njega dijeli riječ Ja

 

(Jedan od sedam)

 

ovaj je pjesnik velik. Šarenkapić piše iz duboke lične potrebe i hoće sve da nas potopi. Strašan je, jak i star. Anarhičan je, samosvojan i literarno subverzivan, iako svjestan da je avangardni model pjesništva iscrpio svoju vitalističku snagu. Nisam nakon Maka Dizdara u bošnjačkom pjesništvu čitao nešto tako duboko, plemenito i melanholično.

Šarenkapićevo pjesništvo blisko je neosimbolističkom senzibilitetu, ali je i znatno otvorenije za izazove verističkog vitalizma. Konflikt između iskustva biblioteke i metafizičkog tretmana “velikih tema” čiste poezije i “malih tema” verističke scene pjesnik razrješava tako što “male teme” proglašava “velikim”, pri čemu nastoji da u svakodnevnom uspostavi mitsku vertikalu. Postajući predmet Šarenkapićeve poezije, svaka se tema dovodi u vezu sa svojom dubljom starinom, s onim što joj prethodi u kulturnom i historijskom trajanju ili s onim što je, iz nekog razloga, pokretalo mišljenje istim ili sličnim povodom. Predmet Šarenkapićeve poezije nikad nije sam ili izoliran, on je uvijek postavljen u odgovarajući kulturni i etički sistem. Čak bi se moglo reći kako nešto postaje predmet ove poezije zato što može pronaći svoje mjesto u velikom sistemu kulturnog i etičkog trajanja. Zbog toga Šarenkapićeve pjesničke teme bivaju saobražene pretpostavljenim vrijednostima, kao što su ispunjene umjerenošću, poređenjima i drugim izrazima svijesti da se ne počinje iz početka. Iz ove perspektive njegovi stihovi ne moraju se tumačiti samo iz ugla društvene referencijalnosti, već se mogu vidjeti i kao autopoetički trenutak.

Čitanje Kafkinog kalfe potvrđuje da se u pjesnikovom opusu uspostavio krug od manjinskog, posebnog, drukčijeg, izopćenog od većinskog, općeg, uniformnog kao datosti prisutne sive, ratne, klaustrofobične stvarnosti, do katalogiziranja svakodnevnog iskustva lirskog subjekta i pjesnikovog multikulturalnog iskustva bivstvovanja, čitanja i dosezanja ravnoteže koja obilježava govor ovog pjesnika i kad se bavi mjestima kroz koje tutnji smrt i kad nas izvještava o sumornosti manjinstva u tendenciji iskorjenjivanja istog.

U Šarenkapićevoj poeziji možemo pratiti preokret od slike do simboličke predstave, od vizualizacije do smislotvornosti. Na pozadini ovako tretiranih slika i ovog preokreta izvodi se temeljni dekonstruktivni zahvat u egzistencijalnu, socijalnu i metafizičku datost modernog vremena i svijeta, vremena i svijeta čiji su svi ključni događaji svedeni na grad i njegovo svakovrsno raspadanje. Međutim, čitalac ove poezije ne može mimoići pitanje da li u ovoj poeziji vidimo privremeno ili trenutno izokrenut svijet ili je to svijet kakav uistinu jeste i kakav je oduvijek bio, svijet u kome je izokrenutost prirodno stanje, a ne neki ispad protiv normalnosti i normativnosti.