fbpx

Srebrenica

Bosanskohercegovački i bošnjački pripovjedač Izet Perviz (Mutnik, 1969) veliku pažnju javnosti izazvao je svojim četvrtim romanom Potkovani golubovi, uznemirujućom pričom inspiriranom ratom u BiH. Roman se bavi anamnezom jedne srpske obitelji čiji je član bio srebrenički egzekutor, otkriven na snimci koja je iz privatne mjesne videoteke dospjela na televiziju. Perviz se njime nametnuo u jednog od najdarovitijih literarnih svjedoka bosanske ratne zbilje. No Perviz je 2003. godine napisao roman Mreža, koji je dobio nagradu Udruženja izdavača i knjižara BiH kao najbolja knjiga domaće produkcije u 2003. godini, a ušao je i u najuži izbor za Nagradu “Meša Selimović”

U antičkoj tragediji, kao što znamo, stradao je heroj, u Srebrenici je stradao hor! Ko god ima makar mutne predstave o antičkoj tragediji zna kakva bi užasna značenja proizvelo stradanje hora. To bi, naprimjer, značilo smrt ljudskog društva, jer bi s horom stradala i “ideologije zlatne sredine” na kojoj se svako društvo od antike naovamo zasniva. Također, u antičkoj tragediji bi stradanje hora značilo da su se u kosmosu pobrkale razine postojanja, jer bez hora ne bi bilo moguće upozoriti na mjeru ljudske slobode

Kažu da je nana doktoru podrobno ispričala sve što ju je mučilo, sve što je bačeno u njen bunar iz kojega nije nalazila izlaza – sve one nožekanje koje su onomad i nju preklale, sve one puščetine koje su i nju ustrijelile, pa sad više ništa ne vidi i ništa ne osjeća osim kostiju svoga muža i sina koje je bole pri svakom koraku u njezinom vlastitom tijelu. Doktor je, činilo se, suosjećajno šutio, kao da je nešto znao o njenoj boli. Šutio i ni riječ nije rekao, ali se pokazao kao pažljiv slušatelj. Sve mu je ispričala, kao da priča haškom istražiocu, kao da će njena priča pomoći da se zlo više nikada ne ponovi.

Jedino što mi se u tom času zbivanja tog megaužasa činilo suvislim bilo je bez prestanka bjesnjeti na te bestijalne zločince, morbidnu međunarodnu “protuzajednicu”, a ne zajednicu, te u mislima skrušeno stajati pred izmasakriranim i kriomice zakopanim, meni posve nepoznatim Bošnjacima, prema kojima sam ćutio iznenađujuću grižnju savjesti kao suvremenik tih monstruoznih događaja. Jer to se više nije događalo u prošlosti i u Auschwitzu, već u sadašnjosti i u Srebrenici

“Čim je televizijska ekipa isključila kamere, situacija se munjevito promijenila. Od tog momenta Ratko Mladić nije više bio ljubazni striko, nego pobjedonosni vojskovođa koji je komandantu Holandskog bataljona, koji se žurno prema njemu uputio, odrješito pokazao granice. ‘Molim Vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja...’, pokušao je protestirati potpukovnik Karremans. ‘Kakav, bre, komandant? Ti si jedna karina. Ja sam ovdje bog’”

Radiokomunikacije Vojske RS-a, koje su presreli pripadnici Armija BiH i SDB-a u julu 1995. godine, predstavljale su važan dokaz u svakom suđenju vezanom za dokazivanje Genocida u Srebrenici. U ovom ekskluzivnom intervjuu, datom u povodu obilježavanja 25. godišnjice Genocida u Srebrenici, istražiteljica MKSJ Stefanie Frease prvi put za bh. medije govori o složenosti procesa ove istrage koja je pomogla Tužilaštvu MKSJ da dokaže Srebrenički genocid.