Narativ ovog ostvarenja bit će podijeljen na tri dijela – život, rat i genocid, odnosno egzekucije Srebreničana u Potočarima i Žepi, mučenja i strijeljanja na putu spasa u mjestima Kravica, Konjević-Polje i Nova Kasaba, te njihovoj borbi za goli život u šumama kod Nezuka i Starića kod Kladnja
Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici
Govoreći o napadaču koji ju je gađao kamenom, naša sagovornica je kazala: “Ne mogu govoriti o imenu, rekli su mi da to ne govorim dok je istraga u toku. Uglavnom, po nacionalnosti je Srbin. Iz Srebrenice. Kod Žutog Mosta mu je kuća. Bio je u vojsci 1995. godine u Srebrenici, sigurno tu tada nije radio dobra djela”
Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću
Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života
Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid iz jula 1995. godine opustošili su srebreničku mjesnu zajednicu Sućeska. Ubijeno je oko hiljadu njenih stanovnika, četvrtina od ukupnog predratnog broja stanovnika
Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih.
Posljednja masovna grobnica gdje su pronađene žrtve genocida jeste masovna grobnica otkrivena u decembru 2015. na smetljištu u Kozluku, na području Zvornika, iz koje je ekshumirano 55 posmrtnih ostataka - 15 kompletnih i 40 nekompletnih tijela.
Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”
Doktor Pilav me pitao ko mi je taj teško ranjeni momak. Rekao sam mu da mi je to brat. Uključio mu je infuziju i kazao mi da mu kvasim usne, ali da mu ne dam da pije vode. Doktor me odvojio ustranu i rekao mi da brat neće još dugo. Predlagao mi je da ga i ukopamo ako preseli na tom mjestu. Nisam mogao. Brat je bio živ još devet sati poslije ranjavanja iako je sve vrijeme bio svjestan da će umrijeti.
