fbpx

Društvo

Izet Nanić (sin Ibrahima i Rasime) rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Koristio se kodnim imenom “Igman”, a borci i saradnici zvali su ga odmilja Bego. Za podvige u ratnim danima odlikovan je značkom “Zlatni ljiljan”. U toku rata imao je čin brigadira, a posthumno je januara 1996. godine unaprijeđen u čin brigadnog generala. Dvije godine kasnije odlikovan je Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Poginuo je na području Ćorkovače, u rejonu Vijenca, u 14 sati i 30 minuta, 5. augusta 1995. godine iz neprijateljske zasjede. Dva dana poslije, klanjana mu je džanaza i pokopan je u rodnoj Nanića Dolini. Iza sebe je ostavio suprugu Sefiju, kćerku Izetu i sinove Nevzeta i Ibrahima

U protekle dvije decenije, uz sve opstrukcije na koje su nailazili, i bez obzira na to što ne postoje bošnjačke državne nacionalne institucije (čije je osnivanje onemogućeno samom ustavnom organizacijom Bosne i Hercegovine), Bošnjaci su iznjedrili barem dvije generacije istraživača, naučnika, autora, književnika, publicista koji neumorno rade veliki posao.

Očekujem da 2020. godina bude period konačnog obračuna građana s pojedincima i politikama koje su se pokazale jako štetnim po našu zajednicu u Brezi. Očekujem mlade ljude koji će biti jedinstveni i odlučni u kreiranju boljih i korisnijih politika za dostojanstven i ugodan život svih građana bez obzira na pripadnost jednom ili drugom političkom, vjerskom, ili nekom drugom kolektivu

Za diskusije su se javili predstavnici različitih bošnjačkih udruženja i organizacija od Makedonije, Kosova, Sandžaka, do Hrvatske i Slovenije, koji su, svako na svoj način, govorili o stanju, položaju i problematici s kojom se susreću Bošnjaci koji žive, rade i djeluju u navedenim zemljama. Izražena je snažna želja za povezivanjem i umrežavanjem kroz projekte, te je istaknuto da se od ove inicijative BZK “Preporod” puno očekuje

Bošnjaci u Republici Sjevernoj Makedoniji porijeklom su iz Sandžaka, doseljeni 50-tih godina prošlog stoljeća. Iako smo zadržali svoj jezik, sa sandžačkim dijalektom, koji njegujemo u svojim domovima, veoma smo podložni asimilaciji, posebno naša omladina. I ako nešto više ne poduzmemo na polju obrazovanja, taj je proces neizbježan. Pokrenuli smo zajedničku inicijativu bošnjačkih nevladinih organizacija o promjeni pogrešnog naziva bošnjački jezik u formularima za putne isprave, kao i preimenovanje iz eksperimentalne u redovnu nastavu na bosanskom jeziku. Bošnjaci u Republici Sjevernoj Makedoniji dobili su pravo na obrazovanje na svom maternjem jeziku još od 2011. godine, ali kao eksperimentalna nastava u dvije osnovne škole. Ta eksperimentalna nastava, bez potrebnih uvjeta za rad, ostavljena na snalažljivosti naših učiteljica, trajala je šest godina, sve do 2017. godine, kada smo dobili rješenje o redovnoj nastavi u obrazovanju

Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!

Srpska savremena politika podijeljena je na epizode pozorišnog junačenja i epizode – skidaj gaće. Doduše, daleko su brojnije ove druge epizode, ali povremeno se pojavi poneki srpski političar s jakim glumačkim darom koji odglumi političkog Kraljevića Marka, ali kao i u historiji, epski Kraljević Marko i historijski drastično se razlikuju. Epski Marko bio je strah i trepet za Turke, a historijski vjerni i dosljedni turski sluga koji je poginuo neslavno u bici na Rovinama 1395. godine, boreći se protiv braće kršćana, a na strani osmanske vojske i sultana Bajazita

“Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju strana, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležo jeno sedam kolona dok su još pobili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. Tude su išli u hladovinu, siđali, odmarali. Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope sam nabio na ruke, pa sam lego ope potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležo”

Sve te “bosanske” političke filozofije, sva ta lutanja nekim alternativnim dimenzijama, sva ta dječačka fantaziranja uvijek se svedu na žrtvovanje nekog komada bošnjačkog živućeg tijela na oltaru suživota i države. Jedino što se mijenja jeste veličina bošnjačke žrtve i dio nacionalnog tijela koji treba odsjeći i žrtvovati: nekada treba žrtvovati pravo i potrebu Bošnjaka za političkim organiziranjem na nacionalnim osnovama, nekada bošnjačke kulturne institucije, a nekada i samo bošnjačko nacionalno ime koje treba marginalizirati nauštrb izmišljenog “bosanstva”. Sada bi neki očigledno da žrtvuju i zdrav razum

Ovaj put nećemo do Užica. Ostat ćemo na prelijepim predjelima Zlatibora, gdje se kanimo sresti s arhitekticom u penziji Zejneb (Zaynab), rođenoj u Užicu, a stalno nastanjenoj u Beogradu. Ona je prije tri godine ušla u islam i uzela ovo lijepo ime. Možda je i među užičkim muslimankama koje su prije 157 godina pjevale o Užicu bila neka Zejneba