fbpx

Progresivni križar Bojić

Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!

 

Kada god fra Drago Bojić pokuša signalizirati svoju progresivnu i liberalnu duhovnost, to se završi ili demonstracijom potpunog boljševizma ili njegove, tako tipične, orijentalističke islamofobije. U pokušaju da problematizira otpor vjerničke populacije održavanju LGBT parade te da fundamentalne moralne vrijednosne norme islama, ali i kršćanstva, predstavi ustvari tek dijelom ovdašnje “patrijarhalne tradicije”, Bojić se u tekstu naslova Lica i naličja vjerske tradicije, objavljenom na portalu tacno.net, uobičajeno zanio pa pokazao kako ima problem s ozbiljnim predrasudama.

Ne samo da Bojić, inače krajnje čudno za nekoga ko je pripadnik franjevačkog reda, propagira ideju da je ustvari čovjek, a ne Bog, mjera svega, on i vjerske postulate i dogme označava kao “religijske tradicije”. Bojić ovim u suštini propagira ideju da se vjerski principi koje vulgarizira kao retrogradne tradicije trebaju i moraju prilagođavati čovjeku i njegovim prohtjevima.

Gore od toga, Bojić, nakon što capinerski tretira kršćanstvo, gotovo da otvoreno žali što je nakon raspada Jugoslavije došlo do procesa “retradicionalizacije” Bošnjaka muslimana i njihovog otpora “modernim i sekularnim idejama i vrednotama” kojima su ih valjda, čvrstom, ali svakako progresivnom rukom oplemenjivali komunisti.

Bojić se tuži i što su ovdašnja društva “snažno obilježena religijom” pa ih i karakterizira i kao “izrazito nazadna, konzervativna i tradicionalistička”, čime pravi sasvim boljševičku poveznicu između nazadnosti i konzervativizma i tradicije. On pronalazi i neke mračne tradicije i vjerske prakse na koja se ovdašnja društva navodno pozivaju, no ne objašnjava o čemu se tačno radi, tek ustvrđuje da su ovdašnja društva, radi svoje nazadnosti dakako, inferiorna zapadnoevropskim, koja, po Bojiću, “najviše vrednuju čovjekovu emancipaciju i autonomiju”.

Bojić tvrdi, opet sasvim u duhu nekadašnje komunističke propagandne generalizacije, da je korijen svih sukoba i ratova u ovdašnjim “primitivnim i neciviliziranim” tradicijama i generalno u ovdašnjoj prošlosti. Izdvaja “nažalost odbačenu”, ali sasvim “zdravu antifašističku tradiciju”, mada zaboravlja da su promotori takve “zdrave tradicije”, između ostalih zločina, zločinački ubijali i pripadnike reda kojem valjda i sam pripada.

Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!

Nakon ovakve demonstracije neke vrste lenjinističke “duhovnosti”, Bojić u drugom tekstu naslova Dehumanizirana sjećanja u kulturi zaborava problematizira ovdašnje kulture sjećanja, tj. činjenicu što ne postoji nekakva zajednička kultura sjećanja, a krivicu za to nalazi u religijama ili, kako ih on naziva, “političkom kršćanstvu” i “političkom islamu”.

Tu Bojić pokazuje i da baš nije posve umočen u crvenu farbu jer postepenu, nenasilnu i dugotrajnu islamizaciju Bosne i Hercegovine pokušava da poredi s brutalnim konkvistadorskim osvajanjem Centralne i Južne Amerike i tadašnjim, dobrim dijelom religiozno inspiriranim genocidom nad domorodcima. U tu se svrhu Bojić koristi ahistorijskim prezentizmom pa osmansko osvajanje Kraljevine Bosne stavlja u kontekst ideologije “političkog islama”.

Pošto je Bojić ranije već pokazao za njega “osvajački i politički islam” i insistiranje na slovu zakona od strane jajačkog imama i nakon što je čak i reisul-ulemu IZBiH okarakterizirao kao nenačitanog primitivca koji bi trebao da se obrazuje čitajući militantne sekulariste, jasno je da Bojić spram ovdašnjih muslimana, a pogotovo ovdašnjih muslimanskih “tradicija”, gaji vrstu prezira koja je tipična za boljševizirani katolički kler, gdje se militantni sekularizam kalemi na postojeće kršćanske supremacističke zablude, strahove i predrasude.

Bojićevi tekstovi jednostavno odišu tom nekom specifičnom uranilovkom kulture sjećanja i apelima na neku višu vlast, na neki vanjski autoritet koji će “izuzimati” sjećanja iz kolektivnog vlasništva i svoditi ih na individualno i koji će tjerati na “odustajanje od herojskih narativa i ideologije nedužnosti”.

Zanimljivo je da takva ideja vještačke nivelacije onoga što se dešavalo tokom ratova Bojiću, koji je istovremeno Hrvat, svećenik, ali i militantni ljevičar, odgovaraju po sva tri osnova. Problem je što to ne odgovara istini. /M. Drnišlić/

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!