fbpx

Društvo

Osman – Aziz, književni dvojac koji čine Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, jedinstvena je kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti. Nema pouzdanog odgovora na pitanje zbog čega su se ova dva pisca književno udružila, ali njihove biografije otkrivaju da su se zbližili još kao školarci u Sarajevu, potom studenti u Zagrebu, kao mladići i sugrađani koji su, pokrenuti istim idejama, pronašli zajedničko tlo za književnu djelatnost

Bosanskohercegovačkom pravosuđu nedostupno je mnoštvo optuženih za ratne zločine počinjene tokom agresije na BiH. Među nedostupnim su uglavnom bivši oficiri Vojske Republike Srpske, policijski komandiri ili pripadnici kriznih štabova i većina ih se nalazi u Srbiji

Mogo je raditi ko tri čovjeka i pojesti ko tri čovjeka, a to na njemu se nije vidjelo. Kada bi se pogađo, tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, a malehan i žgoljav, ni šeset kila žive vage, reklo bi se u narodu. Znajući koliko može pojesti, žene domaćina bi mu iznosile puno svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jednu familiju, a Hamdija bi sve to pojeo dok bi se odmaro. A što mu se hrana nije primala? Sve što pojede otišlo bi na cijepanje drva ili na kopanje zemlje. Ostao je onaj žgoljavac, okretni zvrk

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

U prošlosti se čečenski vođa Ramzán Kadírov zalagao za promociju poligamije i više puta ohrabrivao muškarce da se vjenčaju, tvrdeći da je u republici mnogo više žena nego muškaraca zbog dva rata koja su vođena nakon raspada SSSR-a.

Institut “National d'etudes démographiques” (INED) procijenio je da francusko stanovništvo “muslimanskog porijekla” iznosi osam i po miliona muškaraca i žena u zemlji od 67 miliona stanovnika. Islam je, inače, druga religija Francuske.

Sada baš ribarim i, čini mi se, opasno sam se navukao. Ulova ima pa me smatraju ozbiljnim ribolovcem, ali je to, s moje tačke gledišta, i dalje puki amaterizam u kojem dominira želja da se šćućurim kraj jezera i uživam u ambijentu. Dokazati mogu lahko. Recimo, još ne znam napraviti razliku između šarana i babuške. Toliko o tome

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti