Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!
Isović tvrdi da su “četnici, ustaše, vehabije, politička desnica” ne samo “složni u zajedničkoj mržnji protiv LGBT populacije” već da se radi o “fašistima raznih nacionalnosti”, koji su pride i “skromno svjetovno obrazovani”. Ovakvo klevetničko izjednačavanja dvije genocidne i zločinačke ideologije, ustaške i četničke, s jednim vjerskim pravcem i sa sasvim legitimnim političkim opredjeljenjem nije samo pokušaj nivelacije radi amortizacije fašizma kod Srba i Hrvata već i demonizacije svih političkih i ideoloških neistomišljenika unutar bošnjačkog korpusa.
Ovakav pokušaj policijske represije i gušenja prava na slobodu govora svojevrsni je presedan u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Da li je moguće da se trenutni nenarodni i manjinski režim u Kantonu Sarajevo toliko odrodio i toliko okuražio da pokušava uvesti verbalni delikt za one koji ne misle i ne govore onako kako to odgovara ovom režimu i njegovim sponzorima?
Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.
Nakon što je sasvim u katoličko-prozelitskom duhu oklevetao glavnog imama za područje Medžlisa Jajce prof. Zehrudina-efendiju Hadžića, kao “osvajača koji jaše na krilima misionarsko-političkog islama” da bi nekako prisvojio valjda katoličke “spomenike kulture” u Jajcu, ovaj se put Bojić usmjerio i na reisa Kavazovića u tekstu Naprijed – u prošlost!
Bošnjaci moraju konačno razumjeti važnost simbolike, ornamentike i heraldike, potrebu za omasovljavanjem kulture i popularizacije historije, bitnost marketinga vlastite interpretacije prošlosti i vrhunsku važnosti vizualnog, pogotovo u današnja vremena. Ako se ne osvijeste na vrijeme, ponovo će im djeca vlastitu historiju učiti kroz tuđe oči.
Nakon što su propali svi pokušaji da se poslijeratnim nasiljem, političkom diskriminacijom i manipulacijom na popisu iz 2013. godine onemogući politička artikulacija bošnjačke starosjedilačke većine, danas se spomeničkom kulturnom agresijom Bošnjacima žele napraviti strancima u gradu vlastitih predaka.
Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.
Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.
Još se ne zna dokle će trajati ovaj pokušaj nekih vanjskih centara da većini građana Sarajeva nedemokratskim i subverzivnim metodama nametnu i vlast i vrijednosti vlastitog klijentelističkog demimondea, no već sada je jasno da je taj pokušaj ne samo propao nego i da je naišao na otpor i reakcije koje će imati ozbiljne reperkusije u budućnosti.
