Ta vrsta endemske ljevičarske faune, budući da živi, bolje rečeno parazitira, isključivo u većinski bošnjačkom akvatoriju, toliko je ostrašćena i toliko zadojena mržnjom spram većine koja je okružuje, da redovno zapada u antibošnjački, ali i antibosanski šovinizam ili autošovinizam, ovisno jesu li “inficirani” subjekti Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.
Nakon što je ovaj veteran velikosrpske agresorske soldateske narezilio Komšića, “zlatnog ljiljana” Armije Republike Bosne i Hercegovine, reakcije po društvenim mrežama bile su očekivane. Na Bursaćevo veliko zadovoljstvo i budući još veći profit, jer Bursać je postao žrtva kojoj treba zaštita i u Sarajevu.
Da vrijeme nije ublažilo Markovinin negativan stav spram Bošnjaka i njihovih vrijednosti, pokazuje njegova “recenzija” knjige Marka Attile Hoarea Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, koju Markovina naziva revizionističkom. Markovini je sporno što Hoare sve one autonomaške bošnjačke pokrete ne tretira kao ustaške ili četničke kolaboracioniste i zločince.
Svijet je lopta šarena! Dom je ondje gdje je srce! Građani svijeta, ujedinite se! A da je psihologinja Šaćirović sasvim ozbiljna, potvrđuje i to da, radi pacifiziranja migranata, preporučuje uključivanje migranata u privredne tokove s ciljem održavanja privrednog sistema, solidarnu integraciju koja podrazumijeva prihvatanje i solidariziranje centralnih vrijednosti te kulturnu integraciju.
A da bi pojačao utisak glasnogovornika nekog SDS-ovog kriznog štaba iz 1992. godine, Radanović je, u najboljem maniru pobješnjelog predratnog velikosrbina, zaprijetio i blokadama vitalnih saobraćajnica i puta Bihać – Bosanski Petrovac.
A nije teško zaključiti o kome je tu riječ kada se pogledaju Marićkini “analitičarski” termini u kojima Željka Komšića naziva “drugim bošnjačkim članom Predsjedništva”, a što je zajednički vokabular za sve osobe bliske svjetonazorima politike “hrvatske ugrozbe”.
Jesu li možda prikladni za Hrvate muslimane koji govore muslimanskim? Da ne spominjemo koliko je opasno da ovakve, potpuno nenaučne poglede širi predsjednik Nadzornog odbora “Školske knjige” Ante Žužul, osoba za koju se tvrdi da stoji iza vlasničke strukture bosanskohercegovačke izdavačke kuće “Sarajevo Publishing”.
Tanović tu ima ulogu omekšivača, poznate ličnosti koja treba svojim ugledom smekšati ne srce (jer građani su migrante dočeli i više neko humano) već pamet ovdašnjih ljudi kako bi mirno prihvatili scenarij koji bi se mogao okarakterizirati kao usporeno kolektivno samoubistvo te da skrene pažnju s istinskih generatora migrantskog problema, a koji se nalaze i zapadno i istočno od Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Pored uobičajene patologije nostalgije kao žala za mladošću, primjetna je i ova maliciozna dimenzija, kada se demonizacijom sadašnjosti i uljepšavanjem prošlosti pokušava vratiti točak vremena, spriječiti ulazak kapitala i svesti Sarajevo ponovo na periferiju “regiona”, uspavanu provinciju u kojoj svako zna svakoga, i hermetički ga izolirati od onih tokova i trendova koji se ne mogu kontrolirati.
Na potpuno isti način na koji se to radi u Stocu povodom kojekakvih “tarči”, ili u Jajcu kroz manifestaciju “Dani srednjovjekovlja”, tako se i na Bobovcu srednjovjekovna Bosna pokušava revizionistički predstaviti kao ono što nikada nije bila – isključivo katolička i Hrvatska.
