I on ovaj čin, ali i ostale nedavne tragedije, stavlja u kontekst “metropolizacije” Sarajeva izrugujući se toj ideji i pritom neskriveno pateći za “sigurnim” vremenima milicije, kada je grad Sarajevo bio provincija, ali mnogo sigurnija, doduše ne za Dizdarevićeve neistomišljenike koje je gutao proždrljivi mrak podruma komunističkih službi sigurnosti.
Pasivno-agresivni Šušnjar, pokušavajući da izmisli hrvatsko mučeništvo, tvrdi i to da je Komšićev izbor legitimizirao separatizam, ali i ubio posljednje tragove ljubavi HDZ-ove politike prema Bosni i Hercegovini.
Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.
Neobična činjenica da je zapadna granica Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj hermetički zatvorena, dok je ona istočna prema Srbiji širom otvorena (ali samo prema Bosni i Hercegovini), dovela je do situacije da se na prostoru Bihaća i Velike Kladuše nađe ogroman broj, gotovo deset hiljada, očajnih migranata.
Upravo ovakav salonski snobizam prema vlastitom narodu, ovakvo etiketiranje običnog čovjeka od metropolskih patricija i umišljenih moralnih veličina, ovakvo odsustvo empatije i saosjećanja s vlastitim sugrađanima i sunarodnjacima, bili oni u Sarajevu ili Krajini, a kakvo su pokazali Vele i Mustafić, jedan je od razloga zašto danas u Evropi svakim danom zamire liberalizam, a jača najekstremnija desnica.
Za Latića, barona Munchausena ovdašnje medijske scene, više nema političkih brodova na koje bi mogao preskočiti niti užadi za koja bi se mogao uhvatiti, a, opet, karakterno je sasvim nesposoban dostojanstveno potonuti s kapetanom, te otud tolika histerija.
Ovakva vrsta potvora, artikulirana na ovakav način i usmjerena prema Evropi i njenim narastajućim desničarskim centrima, nije niti najmanje naivna ili nepromišljena te je ne treba minimizirati ili otpisivati kao dio nekakvog političkog refleksa.
Pogotovo neprijatan utisak ostavlja neprimjerena brzina kojom se donijela takva odluka, i to na osnovu pisanja medija čija bi se profesionalnost i dobronamjernost itekako mogla dovesti u pitanje, što sve govori o pomalo šokantnom manjku solidarnosti s nekim ko ti je dugogodišnji kolega.
Naravno, svi oni koji su u ovom pokretu, naročito u demonstracijama koje su se dešavala u Banjoj Luci, vidjeli nekakve plišane revolucije, buđenje političkog građanstva, makar rast bilo kakvog političkog pokreta ili barem sentimenta suprotnog Dodikovoj verziji velikosrpstva, ostali su gorko razočarani izbornim rezultatima koji su samo potvrdili nastavak dominacije Dodikove retorike i politike.
Koliko se šovinizam udomaćio u pojedinim medijima, ali i sredinama, odlično pokazuje ovaj tekst s ekstremno-nacionalističkog hrvatskog portala Dnevnik.ba.
