Po strankama i gorama
Arnaut proziva čovjeka čija je porodica žrtva ne samo komunističkog već i fašističkog terora i kojem su fašisti tokom Drugog svjetskog rata ubili dvojicu daidža.
Arnaut proziva čovjeka čija je porodica žrtva ne samo komunističkog već i fašističkog terora i kojem su fašisti tokom Drugog svjetskog rata ubili dvojicu daidža.
A baš se u takvim subjektivnim i proizvoljnim stavovima, ma koliko se oni kasnije pokazali pogrešnim ili tragikomičnim i krije stvarni razlog učestalog pozivanja Ivane Marić i njenog gostovanja po pojedinim medijskim kućama koje ne traže objektivna mišljenja već ona koja su u skladu s njihovim partikularnim agendama.
Slično je i s dobrim brojem kadrova ove stranke, koji po društvenim mrežama manje djeluju kao politički kandidati s konkretnim programom koji predstavljaju i zastupaju, a više kao živi ali bezumni emiteri i megafoni Konakovićevih teza i stavova, spremni da agresivnim statusima i komentarima nasrnu na svakog neprijatelja “naroda i pravde”.
Mogli bi se doslovno do sutra nabrajati svi Latićevi šizofrenični medijski ispadi kojih se ne bi postidio niti Vojislav Šešelj iz svojih “najboljih dana”, no to je već odavno fenomen kojim bi se trebala baviti medicinska a ne novinarska struka.
Mada se u slučaju Jahorine vrlo vjerovatno radi o reklami, ipak su znakoviti različiti standardi kojima se tretira doslovno jedna te ista tema: izgradnja apartmana na okolnim olimpijskim planinama. Naravno, ovo je tek jedan od mnogih primjera dvostrukih mjerila koji inače krase dobar dio “sarajevskih” medija, a naročito Klix.
Hoće li se ikada saznati koliko su beogradske generalčine ulupale milijardi dolara u projekte poput “Orla” ili još besmislenijih podzemnih baza i bunkera nauštrb civilne infrastrukture, pogotovo one u Bosni i Hercegovini?
Rijedak, gotovo nezabilježen primjer ne samo u odnosu na druge “zaraćene strane” na prostoru bivše Jugoslavije nego i u kontekstu same historije rata.
Očito je da je po pitanju Bosanaca slično kao i s većinom dosadašnjih alternativnih političkih, kulturnih ili protestnih pokreta u Bosni i Hercegovini, radilo se o bosanstvu, zajedničkom jeziku, plenumima, BHS-u, alternativnim školskim kurikulumima, pokretima ili strankama za ovo ili ono.
Jer baš kao što odjednom ne postoji ni Dan Bošnjaka, ukoliko se ne plati Fatmiru Alispahiću da ga obilježi, isto tako nema ni bilo kakvih korisnih društvenih projekata od nacionalnog značaja ukoliko ih ne predvodi Fatmir Alispahić. Jer – za Fatmira Alispahića – sve što nije Fatmir Alispahić ili je parazit ili izdajnik.
Odrastanje u državi i društvu u kojem je navodno već bila ostvarena pobjeda radničke i seljačke klase automatski ih je, kao grupu, lišilo sposobnosti empatije prema onim manje privilegiranim jer u sistemu koji je tvrdio da je ostvario “radnički raj” na zemlji manje privilegirani nisu nikako mogli biti žrtve manjkavosti tog (idealnog) sistema već isključivo vlastitih individualnih ili grupnih slabosti.