fbpx

279

“Zašto ja, kao neko ko je bio sudionik svih tih strahova, koja sam preživjela Genocid nad Bošnjacima i ostala bez najmilijih, ne bih doprinijela kulturi sjećanja na Srebrenicu? Odlučila sam da ono što sam pisala svom ocu pretočim u knjigu o nimalo laganoj ličnoj priči. Bilo je trenutaka kada bih se budila noću, imala bih inspiraciju i toliko toga da kažem svom ocu, a bilo je i mjeseci kada nisam imala snage da otvorim ladicu i pročitam šta sam napisala”

Bošnjačko nacionalno vijeće mnogo je ranije upozoravalo domaću i međunarodnu javnost da se država prema građanima Sandžaka odnosi kao prema građanima drugog reda, a prema Bošnjacima kao narodu niže rase. Dosta je dokaza koji idu u prilog toj istini. Skoro je nemoguće zapošljavanje Bošnjaka u državnim institucijama, policiji, sudu, tužilaštvu i tako redom. U državnim institucijama u Sandžaku radi u prosjeku svega 20 posto Bošnjaka. Ova katastrofa sa širenjem pandemije virusa korona samo je dokazala da su svi, a naročito politički akteri u Sandžaku, morali mnogo ozbiljnije shvatiti upozorenja i nuđenje rješenja koja je davalo Bošnjačko nacionalno vijeće. Ovaj odnos države, kakav je danas najvidljiviji u zdravstvu, isti je, pa i gori, u ekonomiji, školstvu, informisanju, kulturi, infrastrukturi, upotrebi jezika i pisma

Neodgovornost u kombinaciji s osjećajem sigurnosti oklopa anonimnosti učinile su da tzv. društveni mediji, u koje je uloženo mnogo nada da će pomoći demokratizaciji, postanu teren na kojem se, između ostalog, ponosno promoviraju neljudskost, govor mržnje, ekstremne ideologije i terorizam. O dezinformacijama da ne govorimo. Korporacije koje bi trebale održavati taj teren čistim dugo su se opirale bilo kakvoj regulaciji uspostavljajući “vezu” između “nereguliranih sebe” i “slobode govora”

Poručuje li Nikšić na indirektan način ovakvom zamjenom teza i napadom na prijateljsku Tursku, koja pruža bezrezervnu podršku Bosni i Hercegovini ka njenom putu u NATO, da on lično nije za pristupanje Bosne i Hercegovine NATO savezu?

Emmanuel Macron se s malo tabua suočava s određenim vrlo delikatnim historijskim pitanjima poput rata u Alžiru. Prije nego što je izabran za predsjednika, tokom posjeta Alžiru rekao je da je kolonizacija “zločin protiv čovječnosti”. Ove snažne riječi kojima je priznao odgovornost svoje nacije šokirale su neke dijelove francuskog društva.

Nažalost, Bosna i Hercegovina, osim diplomatije, ima krajnje ograničene kapacitete da uzvrati na ovakve poteze jer je pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini trenutno pod utjecajem beogradskih i zagrebačkih ekspozitura koje kontroliraju VSTV, ali i Tužilaštvo BiH.

Sve su to krupna politička pitanja vezana za oblast ustavnih nadležnosti na čijem je nerazumijevanju Ivana Marić gradila svoju analitičku karijeru. Stoga joj ne treba zamjeriti što osjećanja ljudskosti potiskuje u drugi plan pred ovim važnim pitanjima.