“Djeco draga, morate čitati da biste ga upoznali. Ni ja ga, kao majka, nisam poznavala da je bio takav”, započinje devedesetogodišnja Lutvija priču o sinu Mustafi, a svaki put kada mu ime spomene, usne joj se zgrče i zadrhte kao da će odmah zaplakati, pa nastavi pričati, a grč prođe i usne se vrate u nježni osmijeh kakav samo majka može imati dok gleda dijete
Puno ljudi dijeli ovu moju misiju još od 1992. godine. Danas sa mnom rade žene, majke koje su tada bile djevojčice od nekih 18-19 godina, koje su počele raditi na računarima, tada nije bilo puno ljudi koji su to znali. Vodi nas ljubav prema toj populaciji, ne toliko prema ljudima kojih nema nego ljubav prema članovima njihovih porodica koje daju sve od sebe da se konačno i oni smire, da se i za njih rat završi. Za njih rat nije gotov, za ljude koji traže svoje najmilije, a njih je skoro 7.500 hiljada u Bosni i Hercegovini, za te je ljude Agresija u punom jeku. Ne samo zato što ne znaju za sudbinu svojih rođaka nego zato što ih često omalovažavaju, ponižavaju, što ih vrijeđaju
Odluka o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine jednoglasno je usvojena u Skupštini Bosne i Hercegovine. Za datum održavanja određeni su 29. februar i 1. mart 1992. godine. Odluka je usvojena nakon cjelodnevne rasprave i nakon što su predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) i dio Srba iz drugih stranaka napustili sjednicu. Na sjednici su govorili brojni političari, neki od njih danas su historijske ličnosti kojih više nema na sceni, neki pozitivne, neki negativne, dok su neki od njih i danas bitne političke figure. Kao što je, recimo, Milorad Dodik. U stenogramima s ove historijske sjednice zabilježeni su i Dodikovi govori koji nikad do sada nisu objavljivani
Danas, kada teškim hodom i s mnogo spoticanja Bosna i Hercegovina gradi svoju budućnost na putu evroatlantskih integracija, u svakom pokušaju blokade tog puta i destrukcije državne strukture jasno se potvrđuje značaj velikog historijskog dijela obnove državne nezavisnosti i njene odbrane. U historijskom iskustvu ove borbe mnogo je korisnih primjera koji korespondiraju s današnjim odnosima u zemlji i okruženju
Glavni homogenizirajući katalizator potrošen je jer su Bošnjaci kao kolektiv opstali, vlada mir, kakav-takav, ali mir, a postoji i država. I osnovni je patriotski naboj potrošen, do normalizacije međunacionalnih odnosa kakvu je očekivala većina bošnjačkog društva nije došlo i nikada neće doći, medijska okupacija i subverzija traju već decenijama, a u nedostatku drugih ideala, suočena s teškom i dugom političkom borbom za prosto funkcioniranje države, većina ljudi sklona je demoralizaciji
Mušan Kovač bio je komandir prve čete Odreda policije “Bosna”. Jedan od ključnih ljudi u organiziranju odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Već je odavno u penziji, no sjećanja na dane marta i aprila 1992. godine i dalje su veoma živa. Za Stav govori o dramatičnim događanjima u vrijeme i neposredno nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ratnom putu svoje jedinice, ali priča i o tome čime je razočaran u današnjoj Bosni i Hercegovini
Ovo je mjesto gdje se vjernici ničice spuštaju i vrijedan spomenik vezira Sulejman-paše Skopljaka, koji je potpuno obnovi 1815. godine
S obzirom na činjenicu da se među najslušanijim “pjevačima” u našoj zemlji, nažalost, nalaze Buba Corelli i Jala Brat, da su među najgledanijim šou-programima Farma i Parovi, ne iznenađuje ni činjenica da će upravo Hadžiavdagić-Tabaković uskoro započeti emisiju na Federalnoj televiziji, koja će biti jedan vid takmičenja među blogericama
“Posljednjih desetak godina Z-generacija, odnosno oni koji su rođeni poslije 2000. godine, opet su se okrenuli i počeli približavati bosanskom jeziku i porodici. Njih interesira gdje su im se djedovi ili pradjedovi rodili, kojim su jezikom govorili, preko interneta se povezuju s rodbinom na Balkanu za koju nisu ni znali, a zanima ih historija i rado dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Ova se generacija više interesira od prethodnih, i to je vrlo lijepo”, istaknula je prof. Akova
Na položaj velikog vezira u Osmanskom carstvu dolazile su osobe koje su se mogle osloniti na jak dvorski lobi ili su imale sreću zadesiti se u sultanovoj blizini prilikom njegovog izljeva nezadovoljstva i smjene aktualnog premijera. Što bi se reklo: ko bliže vatri, bolje se ogrije. Međutim, kada je sultan Mehmed III odlučio smijeniti velikog vezira Jemišči Hasan-pašu, Albanca rođenog na Kosovu, Malkoč Javuz Ali-paša nalazio se na dužnosti namjesnika Egipta. Dalje da dalje ne može biti, reklo bi se. Pa ipak, upravo je njega sultan odabrao kao najsposobnijeg i najdostojnijeg premijerske dužnosti u tom trenutku
