fbpx

Mlade Turke sve više zanima bosanski

“Posljednjih desetak godina Z-generacija, odnosno oni koji su rođeni poslije 2000. godine, opet su se okrenuli i počeli približavati bosanskom jeziku i porodici. Njih interesira gdje su im se djedovi ili pradjedovi rodili, kojim su jezikom govorili, preko interneta se povezuju s rodbinom na Balkanu za koju nisu ni znali, a zanima ih historija i rado dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Ova se generacija više interesira od prethodnih, i to je vrlo lijepo”, istaknula je prof. Akova

 

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Sibel Akova, profesorica koja radi na Odsjeku za interkulturalne komunikacije pri Univerzitetu Yalova u Istanbulu, povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji se obilježava 21. februara, održala je predavanje na Univerzitetu u Tuzli o temi Bošnjaci u Turskoj, a govorila je o značaju i načinu očuvanju bosanskog jezika u toj državi.

Prof. Akova ukazala je na prenošenje jezika s koljena na koljeno, a s kolegicom iz Tuzle ranije je napisala istraživanje na osnovu kojeg je govornike bosanskog jezika u Turskoj klasificirala prema generaciji, načinu učenja jezika, jačini interesiranja za proširivanje i produbljivanje saznanja i sl.

“Toliko se godina bosanski jezik u Turskoj njeguje i čuva tako što se mlađe generacije uče govoriti jezik svojih roditelja i predaka. Kada su Bošnjaci dolazili u Tursku, veoma teško im je bilo naučiti turski jezik i više su u porodičnom okruženju i kod kuće govorili maternjim, odnosno bosanskim jezikom. Kako je ko dolazio, svi su gledali gdje imaju nekog svog ili nekog koga znaju pa da se i oni nasele u tom mjestu. Održavali su veze, posjećivali su se, zajedno su radili, a djeca su zajedno odrastala. S profesoricom iz Tuzle Amirom Turbić-Hadžagić napravili smo istraživanje, tako da imamo: Baby Bloomer, X-generaciju, Y i Z-generaciju. Generacija Baby Bloomer prva je došla u Tursku i ona je znala bosanski jezik. X-generacija je rasla uz djedove i nene, dok su im roditelji radili i djeca su jezik učila od njih. Y-generacija je skroz udaljena od bosanskog jezika, običaja i kulture, a posljednjih desetak godina Z-generacija, odnosno oni koji su rođeni poslije 2000. godine, opet su se okrenuli i počeli približavati bosanskom jeziku i porodici. Njih interesira gdje su im se djedovi ili pradjedovi rodili, kojim su jezikom govorili, preko interneta se povezuju s rodbinom na Balkanu za koju nisu ni znali, a zanima ih historija i rado dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Ova se generacija više interesira od prethodnih, i to je vrlo lijepo”, navela je prof. Akova.

Naša sagovornica ističe da ne govore i ne pišu svi tečno, gramatički i pravopisno tačno, ali da govore onako kako su govorili njihovi roditelji ili djedovi i nene, tako da, ako su oni griješili, za očekivati je da i mlađi prave greške. No, te su greške potpuno zanemarive u odnosu na prednost koju im donosi mogućnost sporazumijevanja i razgovora bez problema.

U brojnim gradovima širom Republike Turske, ističe prof. Akova, osnovana su udruženja Bošnjaka i Sandžaklija i djeca su odrastala uz folklorne igre i sevdalinke pa čak i oni koji ne znaju bosanski jezik znaju barem dvije-tri sevdalinke.

“Kada dijete stekne i usvoji takav ukus, ono se kasnije razvija i više se interesira za takve vrijednosti. Na Univerzitetu gdje radim ponovo razmišljaju da organiziraju kurs bosanskog jezika, jer sada predajem samo onima koji magistriraju i doktoriraju, ali i oni koji nisu Bošnjaci interesiraju se za našu kulturu. Kada dođu u moju kancelariju i vide da postoji nastava na bosansko-turskom jeziku, postavljaju mnogo pitanja. Uvijek slušam neke sevdalinke, a studenti me pitaju o njima. Na stolu imam neke predmete iz Bosne, poput Starog mosta u Mostaru, i oni stalno postavljaju pitanja. Oni znaju nešto o bh. košarci ili fudbalu, ali počeli su se interesirati za geografiju i historiju ovih naroda. Kada se otvorio Odsjek za bosanski jezik na Trakijskom univerzitetu u gradu Edirne, ondje sam prije nekoliko godina predavala i uvidjela sam da se studenti mnogo zanimaju za bosanski jezik. Tome je najviše doprinijela porodica, a oni sada sami istražuju, gledaju filmove, slušaju muziku i slično. Oni se možda ranije nikada nisu zanimali za balkansku kinematografiju, ali sada rado gledaju filmove s ovog govornog područja. Kada dođu jednom u Bosnu i Hercegovinu i vide ovu atmosferu i kako ovdje Bošnjaci žive, nešto ih vuče da se ponovo vrate i da do narednog dolaska ne prođe mnogo vremena. Kada se razmišlja o zajedničkim odmorima preko vikenda, djeca sama dolaze s prijedlozima jer su već na internetu istražili neka mjesta i želja im je posjetiti ih”, kazala je prof. Akova.

Iako je rođena, odrastala je i živi u Istanbulu, u naselju Pendik, Sibel Akova ističe da su Bosna i Sandžak neupitan i sastavni dio njene ličnosti.

“Rođena sam u Turskoj i ondje živim, a s majkom, sestrama i bližnjima govorim bosanski jezik. Turski pričamo vani. Kada smo bili mali, prvo smo naučili maternji, bosanski jezik. Moj je babo iz Bijelog Polja došao 1965, a majka 1967. godine iz Novog Pazara i bilo ih je sramota da im u posjetu dođu braća i sestre iz Sandžaka a da djeca ne govore bosanski. Zbog toga su nas sve naučili. Kada smo krenuli u osnovnu školu, mnogo smo griješili u govoru turskog jezika. Sjećam se kada sam jednom pala pored vrata, a učiteljici na turskom nisam znala objasniti da sam se spotakla. Učitelji su imali razumijevanja. Znali su da smo Bošnjaci i da ne znam dobro turski jezik, ali djeca brzo uče i za godinu-dvije nije više bilo nikakvih problema. I dan-danas mi se desi da majci nešto počnem pričati na turskom, a završim na bosanskom i da uopće ne budem svjesna kada se s jednog jezika prebacim na drugi. Što se identiteta tiče, mi smo rođeni u Turskoj, ali opet, kada nas pitaju, svi se izjašnjavamo kao Bošnjaci i da nam je jezik bosanski jer to i osjećamo. Često posjećujem i Bosnu i Sandžak i, svaki put kada se vraćam, plačem u avionu. Bude mi veoma teško”, priznaje prof. Akova.

Njena je poruka bosanskohercegovačkim porodicama u dijaspori da kod kuće insistiraju na korištenju bosanskog jezika, te da cijene i vole našu kulturu, običaje, kuhinju…

“Možda ćevape nije moguće napraviti kao u Bosni, ali druga jela, poput različitih vrsta pita, sutlije i sve ono što se ovdje jede i pije, mogu se spremati. Isto je tako i s muzikom. Pratite i vijesti. Iako mi znamo sve šta se gdje desilo u Turskoj, isto smo tako upoznati s time šta se događa u Bosni i Sandžaku jer to stalno pratimo. Jedno oko uvijek gleda na Bosnu i na taj način osjećamo blizinu. Jeste, u Turskoj živimo, radimo, onamo smo se naselili, ali i dalje i ovdje provodimo mnogo vremena posjećujući rodbinu i prijatelje. U kontinuitetu održavamo veze s Bosnom i Hercegovinom”, zaključuje prof. Akova.

Amira Turbić-Hadžagić, redovna profesorica na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, podsjetila je da su bosanski jezik, nakon njegovog ukidanja u oktobru 1907. godine, sačuvali Bošnjaci iz gradova, ali i iz sela, kao i bosanskohercegovački pisci, Bošnjaci, čija se književnost i danas baštini: “Ove godine Međunarodni dan maternjeg jezika posvetili smo svim govornicima bosanskog jezika i manjinama u Bosni i Hercegovini, a posebno našim iseljenicima. Prema posljednjem popisu iz 2013. godine, oko 52 % stanovništva izjasnilo se da im je maternji jezik bosanski, oko 30 % maternjim jezikom smatra srpski, dok između 14 i 15 % stanovništva hrvatski navodi kao svoj maternji jezik. Oko tri procenta stanovništva izjasnilo se da im je neki drugi jezik maternji, a to se odnosi na jezike 17 nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini. Važno je istaknuti da je moj jezik moja domovina.

Ponovit ću još jednom: Moj je jezik moja domovina, moj je jezik moj identitet. Apostrofirat ću i Humboldtovu misao da je jezik prava domovina svakog čovjeka. Stoga, jezik je domovina svakog čovjeka koji živi u Bosni i Hercegovini jer ga tako doživljava. Martin Heidegger kaže da je jezik kuća bitka, što znači da se bitak manifestira kroz otkrivanje životne istine, a naša životna istina je, ustvari, naš maternji jezik. Prvi jezik koji mi čujemo jeste jezik naše majke. Nakon majke, čujemo jezik svog oca, djedova, nena, komšija, prijatelja, daidža, baka, ujni… i tim jezikom progovaramo. I to je naš maternji jezik. U okviru lingvistike i filologije postoji na jednoj strani jezik kao sistem, a na drugoj strani jezik kao standard. Sve vrijeme dok govorimo maternjim jezikom, pa i naši govornici koji govore maternjim jezikom, a ne standardnim, mi smo svi u jeziku kao sistemu. Tek s polaskom u školu počinjemo prvi put učiti standardni jezik. Iznimno je važno da vaspitači, učitelji i nastavnici u obdaništu, prvom i drugom razredu osnovne škole ne prekidaju naglo emocionalnu vezu kod djece s maternjim jezikom; jer, ako djed i nena kažu ‘goram’ i ‘dolam’, ili ako kažu ‘dole’, a ne ‘dolje’, to kod djece treba njegovati, a također ih, bez daljnjeg, treba podučavati i standardnom jeziku.”

Prof. Turbić-Hadžagić ukazuje na sociolingvističku komponentu, koja podrazumijeva političke, društvene, ekonomske, historijske utjecaje, koji su sastavni dio standardnog jezika i politika dobrano utječe na standardizacijske procese kod nas.

“Da bi jedan jezik bio standardiziran, mora imati pravopis, gramatiku i rječnik. Mi smo kod za bosanski jezik u vašingtonskoj biblioteci dobili 2000. godine. Maternji jezik ne možemo birati, nego ga dobijemo rođenjem od svoje majke”, navela je, između ostalog, prof. Turbić-Hadžagić.

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!