Edina Hodžić-Mušić iz Sanskog Mosta s porodicom živi u naselju Zdena. Pored supruga Dževada (55), s njom žive još njen sin, kćerka i unuče. Niko od ukućana nema stalni posao, ali, uprkos tome, kuća im je puna nafake, ljubavi i radosti. Kako bi preživjeli, svako u porodici nešto radi, a Edina je glavni menadžer i puna je kvalitetnih ideja od kojih je neke već uspjela realizirati. Edina se bavi izradom rukotvorina od različitih materijala
Kada se spomene bošnjačka muzička tradicija, ono na što najprije pomislimo jesu saz i pjesme koje su nastajale “kucanjem” u njegove žice. Iako je ovaj narodni instrument zasigurno jedan od najupečatljivijih simbola naše profane muzičke ostavštine, nikako ne smijemo zaboraviti i na ostala dugo prisutna glazbala na bosanskohercegovačkim prostorima koja predstavljaju jednu od komponenti u mozaiku kulturnog identiteta bosanskih muslimana. Nej je jedan od instrumenata koji je jako dugo vezan za prostore naše države, a nezamjenjiv je u islamskim duhovnim pjesmama i pojedinim islamskim vjerskim obredima i manifestacijama
Kada je Bosna i Hercegovina početkom devedesetih napadnuta s istoka, očekivali smo da će demokratski i civilizirani svijet zaustaviti silnu i dobro naoružanu srbijansku armiju u njenom pohodu na tek priznatu državu i njen goloruki narod. Tada mnogi nisu razumjeli da velike sile, koje uspostavljaju sistem međunarodnih odnosa u čitavom svijetu, zapravo u određenim krizama vide političku, ekonomsku i svaku drugu korist i da stradanje čitavih naroda za njih ništa ne predstavlja
“Kroz serijal Granice identiteta naučili smo mnogo o Bošnjacima susjednih zemalja i, naravno, o tim zemljama. Vjerujem da mnogi naši gledaoci nisu znali da je Skoplje, grad u kojem je ukopana posljednja bosanska princeza Katarina, osnovao Isa-beg Ishaković, osnivač Sarajeva i Novog Pazara, da je Crna Gora druga zemlja u Evropi po broju džamija u odnosu na broj stanovnika, da trenutno u ovoj zemlji sedam Bošnjaka obavlja funkciju ministra, a procent Bošnjaka u državnim organima popeo se s dva posto (2008) na osam posto, te da u ovoj zemlji (izuzimajući Bosnu i Hercegovinu) živi procentualno najveći broj Bošnjaka u regiji”
Ratni zločini protiv civila u Gazi ili na okupiranoj Zapadnoj obali jednako spadaju u antisemitizam. Ne samo zato što je većina Palestinaca semitski narod nego i zato što takvim akcijama izraelska armija očito svjesno žrtvuje nedužne i miroljubive Jevreje u drugim krajevima svijeta, jer oni budu izloženi napadima arapskih ili evropskih desničara i šovinista
Prošli lokalni izbori iznjedrili su jednu, da tako kažemo, nesvakidašnju situaciju. Naime, značajan broj nezavisnih kandidata osvojio je načelničke pozicije. Dvije godine nakon lokalnih izbora, nezavisni načelnici i gradonačelnici više nisu nezavisni. Većina njih ušla je u neke novoformirane stranke i koalicije, tako da “pokreta nezavisnih” više neće biti. Samo je dvoje nezavisnih načelnika i gradonačelnika čija se imena nisu našla na izbornim listama za oktobarske izbore – načelnica Visokog Amra Babić i načelnik Bugojna Hasan Ajkunić
Promakne u toj masi i poneki hadžija u sivkastom prsluku na kojem lijepo, da ne može ljepše, piše “Bosnia”. Gledam u safu nekoliko Bošnjaka. Visoki i koščati, ali žilavi. Šta ih je sve tralo i pritiskalo, dobro su i u pameti. Stoje i ponosno selame svog Poslanika
Centri srpske velikodržavne ideologije u posljednje vrijeme često spominju Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića kao “dokaz bošnjačke panislamske zavjere”. Ove su tendencije naročito reaktivirane nakon 11. septembra 2001. godine, kada evropska i svjetska javnost postaje izrazito senzibilna po pitanju islama i islamskih političkih ideja
Iako u knjigama nema zapisano kako se tačno uče tevhidi i mevludi, pravila ipak postoje i ona se prenose s koljena na koljeno. Žene koje ih uče nazivaju se bulama. O ovoj tradiciji kao i o samom pozivu bula razgovarali smo s nekoliko žena koje časno i dostojanstveno obavljaju ovaj poziv, a svojom borbom i snagom primjer su mnogim muslimankama
Osmanska vojska 1578. godine zauze Todorovo i grad se tako makar na tren riješio iskušenja prepustivši mu se. Bio je pust, sve dok nije stalno nastanjen tek od 1635. godine. Todorovo su više puta napadali Austrijanci, a 1682. godine porušila ga je karlovačka banska vojska. S oružjem se ovdje vazda drugovalo, što će isklesati mentalitet “ljutih” Krajišnika, koji se može opisati kroz krilaticu: “Što je zemlje turske i kaurske, zadrtijeg ne ima junaka”
