Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen. Nisam znao šta bih o tom mislio. A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao. Fascinantno. Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?! Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg. Obojica smo bili zatečeni. Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Postoje razgovori koje nikad ne možete zaboraviti.

Sjetite ih se iznenada u neočekivanom trenutku i na neprimjerenom mjestu i potom razmišljate o tom.

Zašto?

Kako?

Prije mnogo godina upoznao sam šejha Tosuna Bayraka.

Bio je dobročinitelj i pomagao našoj djeci da u izgonu nastave školovanje.

Skupili su se jednom prilikom roditelji te djece u lijepom srednjoevropskom gradu na zajedničkom objedu.

On je bio domaćin.

Nisam u tom trenutku znao mnogo o njemu.

Kroz glavu mi je prolazilo ono što sam usputno saznavao, a što je izgledalo zaista neobično.

 

Šta sve nije bio taj čovjek?!

Hrvač.

Sudionik olimpijskih igara.

Pehlivan čija je misao tražila samu sebe.

 

Potom slikar.

Njegove impresionističke slike vise u mnogim galerijama.

Nakon toga je slijedila ekspresionistička faza koja se svima učinila zanimljivom i nekako posebno atraktivnom. Svima osim njemu.

To je početak njegove prijelomne umjetnosti.

Početak šok-arta.

 

Nakon toga, posve se posvetio istraživanju sebe u labirintima svog tarikata kojem je na koncu bio dugogodišnji šejh. Baba.

I djelitelj mnogih dobročinstava.

 

Naravno, sve sam ovo saznao mnogo kasnije dok sam pokušavao rasvijetliti naš jedini razgovor u životu.

Razgovor koji smo vodili tog dana.

 

Istinsko druženje nastalo je nakon objeda. Krupan i radoznao, razgovarao je s mnogima. Kao da je želio sve upoznati. Tako mi se barem činilo. I nisam sebe vidio u svemu tome.

 

A onda sam se najednom našao oči u oči s njim.

 

– Želim znati čime se ti baviš.

I činilo se da ga doista zanima. Gledao me je lucidno.

– Pisac sam.

– Znam. Šta pišeš?

Nisam znao šta bih na to odgovorio. Najednom sam odlučio, ko zna zašto, i svojim išaretsko englesko-grčko-latinsko-turskim ispričao mu svoju priču Vudžud. Mislio sam da će mu bar biti zanimljiva.

Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen.

Nisam znao šta bih o tom mislio.

A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao.

Fascinantno.

Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?!

Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg.

Obojica smo bili zatečeni.

Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje.

 

Obojica smo na svoj način vidjeli Ilmihara. I razumjeli njegovu patnju.

 

Te opčinjene zvijeri, vukovi, medvjedi, potom zmije, gavranovi, razni štakori, kukci, šakali i kune, što su se priljubljivali jedni uz druge, činili su u toj jezovitoj živoj skulpturi nešto što je dalekim pamćenjem možda podsjećalo na ljudsko tijelo. Na vrhu te ogromne, čudovišne tjelesine mrdala se i namještala glava Ilmiharova, iskolačenih očiju, u samrtnom grču. Trajalo je to trenutak, a zatim je Ilmihar oteturao s proplanka.

 

Na kraju te priče znao sam da je moja knjiga o Talhama dovršena.

Tako sam barem vjerovao.

 

Sedmodnevno izvođenje šok-arta Tosuna Bayraka u Americi događalo se u isto vrijeme kad sam dovršavao svoju priču.

To sam ustanovio skupljajući činjenice o njegovu životu.

 

Zašto sam mu ispričao priču Vudžud?

Zar je išta drugo bilo moguće?

 

Prošli su mjeseci otkako ga više nema na poznatim zemnim prostorima.

A o tom razgovoru neprekidno razmišljam.

I o dvije priče koje su se u njemu otvorile.

 

Šta još kazati?

Moja kćerka završila je drugi razred koledža u Izmiru, a potom nastavila u New Yorku. Uz njegovu pomoć.

 

Moglo bi se kazati da su neki razgovori, što se tiče naših života, vječni.