Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen. Nisam znao šta bih o tom mislio. A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao. Fascinantno. Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?! Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg. Obojica smo bili zatečeni. Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje
Piše: Irfan HOROZOVIĆ
Postoje razgovori koje nikad ne možete zaboraviti.
Sjetite ih se iznenada u neočekivanom trenutku i na neprimjerenom mjestu i potom razmišljate o tom.
Zašto?
Kako?
Prije mnogo godina upoznao sam šejha Tosuna Bayraka.
Bio je dobročinitelj i pomagao našoj djeci da u izgonu nastave školovanje.
Skupili su se jednom prilikom roditelji te djece u lijepom srednjoevropskom gradu na zajedničkom objedu.
On je bio domaćin.
Nisam u tom trenutku znao mnogo o njemu.
Kroz glavu mi je prolazilo ono što sam usputno saznavao, a što je izgledalo zaista neobično.
Šta sve nije bio taj čovjek?!
Hrvač.
Sudionik olimpijskih igara.
Pehlivan čija je misao tražila samu sebe.
Potom slikar.
Njegove impresionističke slike vise u mnogim galerijama.
Nakon toga je slijedila ekspresionistička faza koja se svima učinila zanimljivom i nekako posebno atraktivnom. Svima osim njemu.
To je početak njegove prijelomne umjetnosti.
Početak šok-arta.
Nakon toga, posve se posvetio istraživanju sebe u labirintima svog tarikata kojem je na koncu bio dugogodišnji šejh. Baba.
I djelitelj mnogih dobročinstava.
Naravno, sve sam ovo saznao mnogo kasnije dok sam pokušavao rasvijetliti naš jedini razgovor u životu.
Razgovor koji smo vodili tog dana.
Istinsko druženje nastalo je nakon objeda. Krupan i radoznao, razgovarao je s mnogima. Kao da je želio sve upoznati. Tako mi se barem činilo. I nisam sebe vidio u svemu tome.
A onda sam se najednom našao oči u oči s njim.
– Želim znati čime se ti baviš.
I činilo se da ga doista zanima. Gledao me je lucidno.
– Pisac sam.
– Znam. Šta pišeš?
Nisam znao šta bih na to odgovorio. Najednom sam odlučio, ko zna zašto, i svojim išaretsko englesko-grčko-latinsko-turskim ispričao mu svoju priču Vudžud. Mislio sam da će mu bar biti zanimljiva.
Otpočetka me je slušao pažljivo. I izgledao je iznenađen. Posve iznenađen.
Nisam znao šta bih o tom mislio.
A onda mi je on počeo govoriti, strasno, i razumio sam svaku njegovu riječ, svaku pomisao i primisao.
Fascinantno.
Naravno, prije nego što je posve uronio u duhovnost, bio je slikar. I kipar. I ko zna šta još?!
Njegova priča, međutim, otvorila je neka vrata izvan mogućeg.
Obojica smo bili zatečeni.
Što je više govorio, postajao sam sve više svjestan da je projekt o kojem mi je govorio neka vrsta javnog izvođenja Vudžuda sa svim nijansama koje u toj priči postoje.
Obojica smo na svoj način vidjeli Ilmihara. I razumjeli njegovu patnju.
Te opčinjene zvijeri, vukovi, medvjedi, potom zmije, gavranovi, razni štakori, kukci, šakali i kune, što su se priljubljivali jedni uz druge, činili su u toj jezovitoj živoj skulpturi nešto što je dalekim pamćenjem možda podsjećalo na ljudsko tijelo. Na vrhu te ogromne, čudovišne tjelesine mrdala se i namještala glava Ilmiharova, iskolačenih očiju, u samrtnom grču. Trajalo je to trenutak, a zatim je Ilmihar oteturao s proplanka.
Na kraju te priče znao sam da je moja knjiga o Talhama dovršena.
Tako sam barem vjerovao.
Sedmodnevno izvođenje šok-arta Tosuna Bayraka u Americi događalo se u isto vrijeme kad sam dovršavao svoju priču.
To sam ustanovio skupljajući činjenice o njegovu životu.
Zašto sam mu ispričao priču Vudžud?
Zar je išta drugo bilo moguće?
Prošli su mjeseci otkako ga više nema na poznatim zemnim prostorima.
A o tom razgovoru neprekidno razmišljam.
I o dvije priče koje su se u njemu otvorile.
Šta još kazati?
Moja kćerka završila je drugi razred koledža u Izmiru, a potom nastavila u New Yorku. Uz njegovu pomoć.
Moglo bi se kazati da su neki razgovori, što se tiče naših života, vječni.