To ponovo podstiče neke diskusije i dileme obnovljene ovih dana: Da li graditi ogromnu koncertnu dvoranu u Sarajevu? Autor ovih redaka ima debele argumente koji govore da tako veliki prostor, i kad bi se izgradio, teško da bi ova sredina mogla izdržati – i po kapacitetima reproduktivnih snaga i glazbenih tijela, i po potencijalnoj publici, a i finansijski – naprosto, to je pregolem i pregrandiozan poduhvat za našu sredinu. I točka

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

To je već tradicija: s lastama svakog proljeća u grad na Miljacki, uz poplave, dođu i glazbeni festivali – nahrupe u tolikoj količini da ih je teško sve i nabrojati, a kamoli pažljivije propratiti i biti im nazočan. Evo, ovaj autor uživa doista u glazbi, onoj s pozornica najviše, makar mu nisu mrski niti nosači zvuka i knjige koje govore o glazbi, ali ipak svladati makar i površno toliku količinu glazbe može samo najvatreniji poklonik ili fanatik (u koje se zasigurno svrstava i autor ovih redaka).

Najprije o tomu kako je sve to pripremljeno i u kojim se prostorima odvija. Naglašavamo, Sarajevo nema niti jednu dvoranu koja bi po svim performansama odgovarala izvođenju vrste glazbe koja je na sceni. Tako su ovih dana članovi sjajnog sarajevskog sastava “Letu štuke” promovirali svoj novi, četvrti po redu studijski CD Topla voda (“Menart”, 2018), za koji dobijaju izvanredne kritike, koncertom održanim u dvorani Doma mladih, koncertom koji nas je sve oduševio, ali koji je iznova pokazao da je rekonstrukcijom ovog prostora, u kojem se nekada rađala čuvena sarajevska pop-rock scena, dobijena dvorana u kojoj se rock glazba osjeća nekako izgubljeno. Nekoliko dana prije, u aprilu, pohodila nas je etno / turbo-folk / punk atrakcija “Kultur Shock”, sastav sjajnih koncertnih performansi, međunarodna ekipa koju u Seattleu vodi Sarajlija Srđan Jevđević, koji nas je oborio s nogu svojom neizmjernom energijom i duhovitošću, ali i ta grupa, koja u svjetskim razmjerama puni srednje velike dvorane, morala se usidriti u malom prostoru legendarne “Sloge”. Na oba smo koncerta primijetili i članove “Dubioza kolektiva”, koji je već izborio status srednje velike međunarodne atrakcije, u prvom slučaju su s Dinom Šaranom, Bojanom Ahacem i društvom izveli pjesmu Zemlja gori, koju nalazimo i na recentnom uratku ovog važnog sarajevskog (i šire) sastava.

Ovih sam dana išao preko vikenda do malog hrvatskog mjesta Požege i posjetio lokalnu srednju glazbenu školu u kojoj je sređena i koncertna dvorana kakvu ne posjeduje glavni grad Bosne i Hercegovine, uključno s dvoranama u Istočnom Sarajevu. Koncertni se život u Sarajevu, barem kad je riječ o klasičnoj glazbi, definitivno održava u neuvjetnim prostorima. Narodno pozorište je po svemu u redu, ali nije prostor namijenjen isključivo koncertnoj djelatnosti, slično je i s prekrasnom Vijećnicom, koja je akustički dobra, ali bez potrebitog mobilijarija, dok gostoprimljivi Bošnjački institut – Fondacija Adil-bega Zulfikarpašića tek djelomično akustički može odgovoriti potrebama rafiniranijeg komornog muziciranja. Sala Srednje muzičke škole u Sarajevu je malena, ali kompaktna i često u upotrebi, dok su se neki dosjetili da bi se moglo svirati i u obnovljenim prostorima bivšeg kina “Imperijal” / “Romanija”, koje je prvotno i bilo građeno i smišljeno kao koncertni prostor, u vrijeme kada je palača HKD “Napredak” i građena, pa čitajući povijest tog nacionalnog kulturnog društva, pamtimo i da su tu dvoranu pohodili i neki velikani glazbene reprodukcije, recimo veliki hrvatski violinist Zlatko Baloković.

Dakako, to ponovo podstiče neke diskusije i dileme obnovljene ovih dana: Da li graditi ogromnu koncertnu dvoranu u Sarajevu, što skoro shizofreno otvara kulturni pregalac Ibro Spahić Pahuljica, ali autor ovih redaka ima debele argumente koji govore da tako veliki prostor, i kad bi se izgradio, teško da bi ova sredina mogla izdržati – i po kapacitetima reproduktivnih snaga i glazbenih tijela, i po potencijalnoj publici, a i finansijski – naprosto, to je pregolem i pregrandiozan poduhvat za našu sredinu. I točka. Slični prostori i koncertne dvorane u Ljubljani (Cankarjev dom) i u Zagrebu (KD “Vatroslav Lisinski”) i same imaju problema da svoje prostore napune kvalitetnim programima i dovoljnim brojem publike. S tim da u tim gradovima bilježimo da se svakih nekoliko godina ili obnovi ili otvori novi prostor za glazbu – bilo jazz klubova, bilo malih dvorana ili nešto treće.

Mi smo bili prisiljeni da idemo u prekrasno sređenu Crkvu svetog Josipa na Marijin-Dvoru, odakle nas je jedan dan hladnoća otjerala pa smo se morali seliti u manji, ali topliji Bošnjački institut. Ogromna količina festivala uvjetovala je preklapanje programa, pa smo u kratkom razmaku u dva navrata gledali i slušali slovenskog klasičnog gitaristu Jureta Cerkovnika, potom sjajnu žensku vokalnu grupu “Corona”, koju maestralno vodi dirigentica (i pjevačica) Tijana Vignjević, koja se na scenu penjala i u drugim prigodama, recimo, kad smo slavili 99 godina Srednje muzičke škole.

Evo, dakle, kako su išli festivali. Prvo je došao SUNEMUS, održan od 15. do 17. travnja, festival suvremene glazbe koji je nakon uvodnih koncerata finiširao s tri važna nastupa – dva održana u kinu “Imperijal”, a jedan u Domu Armije Bosne i Hercegovine, najljepšem koncertnom prostoru u gradu, ali nažalost u žalosnom i derutnom stanju. Osim što bilježimo da se u okviru Muzičke akademije formira jezgro nove generacije skladatelja, koji misle suvremeno (Ališer Sijarić, flautistica i skladateljica Hanah Hadžajlić, Dino Rešidbegović i drugi), značajno je naglasiti da se isto odnosi i na nove generacije reproduktivnih izvođača koji su spremni odgovoriti zamislima skladatelja. Imali smo dva gostovanja ansambala iz inozemstva specijaliziranih za izvođenje suvremene glazbe (“Proton” iz Berna i “Mozaik” iz Berlina ), a oba su praizvela i djela koja su naši autori pisali posebno za njih (prvo Hanah Hadžajlić, pa onda i Dino Rešidbegović), dok je tzv. festivalski ansambl sa sjajnom Violetom Smailović‑Duarte svirao djelo danskog skladatelja i sound artiste Simona Steen-Andersena, potom novo djelo Ališera Sijarića i, na koncu, australsko-švicarskog skladatelja Paula Clifta. Dovoljno materijala za hvatanje koraka sa suvremenim tendencijama u glazbi.

Onda je došao tradicionalni “Sarajevo International Guitar Festival”, održan od 24. do 29. travnja, koji je pomalo rutinirano ponudio četiri dana gusto nabijena konkursima (na kojima smo primijetili učestvovanje učenika iz cijele bivše Jugoslavije, s posebnim naglaskom na manjim mjestima u kojima taj čarobni instrument ima očito sjajne pedagoge) i koncertima, među kojima i onaj u okviru međunarodne asocijacije “Eurostrings”, kojoj se naš festival pridružio prije nekoliko godina. Pa smo gledali Austrijanca Alexandera Swetea, koji je bitno doprinio utemeljenju odsjeka za klasičnu gitaru na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, potom Španjolca Rafaela Aguirrea, pa Jura Cerkovnika s vokalnim ansamblom “Corona” i još neke, makar bismo rado vidjeli da se u program ubaci i nešto iz drugih žanrova, neki jazz koncert, ili nešto od gipsy jazza, jer to grad u kojem su odrastali neki od velikih rock gitarista prijeko potrebito traži, ali, za sada, inzistira se na purističkoj koncepciji koju zastupaju umjetnički direktor Džani Šehu i krug oko njega. Recimo i to da je dodijeljena i novoustanovljena nagrada za najboljeg pedagoga imenom velike pedagoginje Mile Rakanović, koju je ove godine ponijela Belma Tuzović-Mujkić iz Srednje muzičke škole u Sarajevu.

Maj je još gušće ponudio bezbroj konkursa, festivala i koncerata. Na početku je održano Prvo internacionalno takmičenje pijanista nazvano imenom velike klavirske pedagoginje Matusje Blum (1914–1998), koje su u suradnji sa Srednjom muzičkom školom u Sarajevu pripremile njene bivše učenice, većinom danas razasute po bijelom dunjaluku. Prije svih Planinka Jurišić‑Atić, Tuzlanka koja s velikim uspjehom predaje klavir u Mariboru, pa su jedan koncert odsvirali i profesori, među kojima i sjajna Rita Kinka, naše Azra Medić i Aleksandra Romanić, bivši Sarajlija Ruben Dalibaltayan, te Amer Čarkić. Pianizam bez granica, rekli bismo.

Onda su na red došli 25. jubilarni Sarajevski dani muzike – SVEM, koje sada priređuje Music Arts Foundation, na čijem je čelu Ninoslav Werber. SVEM je između 9. i 17. svibnja ponudio niz vrhunskih koncerata u raznim prostorima u gradu. Tim povodom opet nas je pohodio naš stari prijatelj Ivo Pogorelić da sa Sarajevskom filharmonijom i dirigenticom Samrom Gulamović izvede zahtjevni Rahmanjinov Koncert za klavir i orkestar broj 2 u C-molu, iznova nas obasjavši barem djelićem njegove glazbeničke genijalnosti. Uživali smo i u nešto ležernijem nastupu beogradskog tenorista (također našeg starog poznanika) Zorana Todorovića, te opet Jura Cerkovnika s kristalno čistim resitalom u Crkvi sv. Josipa – koji je nanovo potvrdio da se na ovim prostorima gitara svira na najvišem svjetskom nivou – te u ženskom vokalnom septetu “Corona”, koji je u istoj crkvi – prepunoj, da kažemo – oduševio svojim a capella obradbama narodnih pjesama. RTV BiH je oba nastupa snimila i naknadno će ih emitirati.

U srednjem su nas dijelu SVEM-a iznova oduševljavali slovenski komorni ansambli – sve naši stari prijatelji – prvo gudački kvartet imenom “Tartini” (veliki talijanski kompozitor rođen u Piranu 1692. godine) s klarinetistom Darkom Brlekom, te duhački kvintet “Slowind” (dobijeni posredstvom i s pomoći Ambasade Slovenije u Sarajevu), oba s vrhunskim programom i s cizeliranim izvedbama što klasika literature, ali i suvremenih djela (Slovenka Nina Šenk, koja pravi izvanrednu karijeru u svijetu), dok je za kraj izveden grandiozni oratorij Stabat mater talijanskog skladatelja Gioachino Rissinija, vrhunsko djelo sakralne literature sa stelarnom podjelom vokalnih solista (Aida Ćorbadžić, Ivan Šarić, Amir Saračević, te gošća Terezija Kusanović), pri čemu je veliki aparat (Sarajevska filharmonija i zbor Opere NP-a) vodio iskusni splitski dirigent Ivo Lipanović, još jedan od umjetnika koji se rado vraćaju u Sarajevo. Ah, još i ovo. Ranko Rihtman držao je kurs jazz aranžiranja na Muzičkoj akademiji, kao i članovi kvarteta “Tartini”.

Pa na koncu i 10. jubilarni festival “Akordeon Art” u Istočnom Sarajevu, koji je kolidirao sa SVEM-om, a mogli bi i surađivati, plus Drugo međunarodno takmičenje pijanista, koje se odvijalo od 14. do 17. svibnja, s nizom koncerata (zašto neki ne i u okviru SVEM-a), a cijeli svibanj rezerviran je i za gusti koncertni program kojeg u okviru standardnih koncertnih djelatnosti priređuje izvanredno aktivna Muzička akademija u Sarajevu, a pod nazivom “Majske muzičke svečanosti” (ne miješati s horskim festivalom koji se pod istim imenom odvija u Bijeljini ovih dana). I još niz uobičajenih koncerata, te gostovanja, poput onog nedavnog dolaska Mađarskog državnog orkestra, koji je svirao u Vijećnici, ali smo mi u to vrijeme trčali s jednog na drugi koncert po drugim dvoranama.