Godine 1847. mađarski liječnik Ignaz Semmelweis dokazao je da je ta praksa doslovno spasila mnoge ljude od smrti. Ono što danas uzimamo zdravo za gotovo, tada je bilo novost. Tehnika, međutim, nije desetljećima prihvaćena u naučnoj zajednici, između ostalog I zbog karaktera mađarskog liječnika, iako j već do tada Semmelweisova preporuka spasila mnoge živote.

 

Do sredine 19. stoljeća ideja da je pranje ruku važno kako se ne bi razboljeli nije baš bila svima jasna. Tačno je da su i ranije neki priručnici preporučili održavanje ruku čistim, da su to liječnici savjetovali iz zdravog razuma, ali s neutemeljenom naučnom osnovom.

Godine 1847. mađarski liječnik Ignaz Semmelweis dokazao je da je ta praksa doslovno spasila mnoge ljude od smrti. Ono što danas uzimamo zdravo za gotovo, tada je bilo novost. Tehnika, međutim, nije desetljećima prihvaćena u naučnoj zajednici, između ostalog I zbog karaktera mađarskog liječnika, iako j već do tada Semmelweisova preporuka spasila mnoge živote.

Bilo bi nepošteno reći da je u ranijim vremenima koncept higijene bio zanemaren. Islam je od početka uključivao tu ideju kao sredstvo za pročišćavanje, a u srednjem vijeku, među određenim klasama, bilo je uobičajeno pranje ruku prije i nakon jela jer je viljuška relativno noviji izum.

U renesansi je talijanski liječnik Tommaso Rangone istaknuo da ruke “treba očistiti od viška, znoja i prljavštine koje priroda obično taloži na tim mjestima”. Liječnici su vjerovali da prljave ruke doista mogu prenijeti bolesti, ali više dermatološkog tipa.

Historičar Peter Ward, autor knjige „Čisto tijelo: moderna historija“, ističe šokantno gledište da su viši slojevi 17. i 18. stoljeća bili lišeni čistoće. Jedan od prvih likova s ​​kojim se bavi u svojoj knjizi je Louis XIV, koji se u životu i to samo iz medicinskih razloga samo dva puta okupao.

Kako poremećaji od kojih je patio nisu riješeni, nikad se više nije okupao. Naravno, monarh je redovito prao ruke i često mijenjao odjeću. Osim što je iznimna figura, stav francuskog kralja prema higijeni primjer je stava zapadnih viših klasa prema njoj tijekom modernog doba.

Sredinom 19. stoljeća osobna je čistoća i dalje uzimala u obzir među bogatim klasama, ali, kako Ward tvrdi, dobila je više društvenog nego medicinskog značaja jer se smatrala statusnim simbolom. Pa kad je mađarski liječnik Ignaz Semmelweis (1818-1865) dovodio u pitanje postupke svojih kolega, ističući da one mogu dovesti do bolesti, usprotivio mu se stari čuvar profesije.

Semmelweis je radio u bečkoj Općoj bolnici, čije je rodilište imalo dva krila. U prvom, kojem su radile i babice. smrt majki kao posljedica infekcija i puerperalne groznice bila je vrlo velika, ali u drugom, u kojem su bili liječnici i studenti medicine, broj je bio veći i dostigao je monstruoznih 10%. Proveo je sve vrste testova kako bi otkrio razlog za ovu razliku, razmatrajući različite pretpostavke.

U današnjim očima razlog infekcije bio je nezamisliv. U sklopu treninga novih liječnika, liječnici i studenti klinike svakodnevno su obavljali obdukcije i, iako se čini nevjerojatnim, tada su odmah išli prisustvovati porođajima, s katastrofalnim rezultatima. Babice nisu sudjelovale u ovim obdukcijama i to je objasnilo da je razina smrtnih slučajeva u njihovom slučaju niža, iako je i dalje bila vrlo visoka. Semmelweis je prije poroda onima koji su prissutvovali oprao ruke otopinom kalcijevog hipoklorita. Stopa smrtnosti majki tijekom porođaja pala je između 1 i 2%.

Iako se teorija o bakterijama još uvijek nije razvila, Semmelweis je povezao infekcije s tvarima koje je nazvao “čestice leša” koju prenose liječnici. Drugdje na planeti, u Sjedinjenim Državama, Oliver Wendell Holmes praktički je istovremeno razvio istu teoriju i dao iste preporuke.

No usprkos spektakularnom uspjehu novih tehnika, inovacija nije dobro primljena od strane svih. Dvije generacije liječnika živjele su zajedno u Beču tadašnjeg vremena: prvi, konzervativni i povezan sa starim praksama; drugi, kojem je pripadao, i Mađar. Za prve je bilo vrlo teško priznati da je krivac za smrt tih žena upravo zaraza koja je dolazila od onoga ko se trebao pobrinuti za njih.

Pored toga, pojavilo se bitno putanje kako je moguće da se tako nešto dešava liječnicima koji su brižljivo gradili sliku brižljivo održavane higijene, jer je vlastita čistoća postala popularna posljednjih desetljeća i postala statusni simbol. Prljavština je, pomislili su, bila tipična za niže društvene slojeve.

Zato je i njegov rad, kao i njegove preporuke i Holmesova djela u Sjedinjenim Državama ismijavao dio medicinske zajednice koji je smatrao da su njihovi zaključci neprihvatljivi. Neki istraživači u međuvremenu dodaju još dva aspekta koji su otežavali širenje njihovih ideja.

Prvo je da su se u mačo društvu poput one iz sredine 19. stoljeća trudnoća i porođaj smatrali ženskom stvari, a porodiljstvo je medicinska specijalnost malog prestiža; drugo, da sam naučnik nije bio u stanju prenijeti svoje ideje na adekvatan način, bilo zbog lošeg njemačkog znanja ili zato što tada nije koristio uobičajene kanale širenja.

Semmelweis je izgubio posao, a dane je skončao u psihijatrijskom sanatorijumu, gdje je umro 1865. godine, prema nekim izvorima od infekcije ili poremećaja koji su možda povezani s Alzheimerovom bolešću. Međutim, u sljedećim desetljećima otkrivene su klice i njihovo ponašanje, zahvaljujuči radovima Louisa Pastera ili Roberta Kocha.

Sa svoje strane, Joseph Lister bio je začetnik antisepsisa u hirurgiji, koji je sa spektakularnim uspjehom u svoj rad uključio dubinsko pranje ruku, iako također nije uspio izbjeći kritike mnogih svojih kolega.

Između kraja 19. i početka 20. stoljeća pranje ruku nije postalo običaj diktiran socijalnim kanonima ili estetikom, ali je očito imao naučnu osnovu. U isto vrijeme kada je naučna zajednica napokon prihvatila tvrdnje Semmelweisa, ideja o ličnoj higijeni učinila je još jedan korak naprijed povezan s učincima industrijske revolucije.

S jedne strane, došlo je do velike koncentracije bogatstva; s druge strane, tehnološki i arhitektonski napredak potpomognut tekućom vodom počet će dolaziti u udobne domove i tada će kupaonica zauzeti ključnu funkciju koju joj današnja kultura daje.

Ideja pranja ruku poprimila je drugu dimenziju, tipičnu za obrazovano stanovništvo, uz neprocjenjivu pomoć, naravno, reklamiranja brendova sapuna i deterdženata.

Međutim, historija pranja ruku još uvijek ima, u najmanju ruku, dug put. Studija studenta iz 2009. godine koju je objavio Američki časopis za infektivnu kontrolu utvrdila je da je 69% žena i samo 43% muškaraca pealo ruke nakon mokrenja; i to prije jela samo 7% žena i 10% muškaraca.

Rat koji je Semmelweis započeo još nije dobiven.