U Bosni i Hercegovini živi nekoliko hiljada stranih državljanki koje su zbog karijere i ljubavi napustile svoje domovine. Stav istražuje ko su te žene, kako žive i čime se bave

“Padao je snijeg te decembarske noći kada smo sletjeli u Sarajevo. Do tada takav snijeg nisam imala priliku vidjeti. Sve je bilo bijelo i prelijepo. Tog trenutaka osjetila sam da ću ovdje, u Bosni, biti sretna”, prisjeća se Gülşah Granilo svog dolaska u Bosnu i Hercegovinu davne 1996. godine, odmah nakon završetka rata u našoj državi.

Od tada je prošlo dvadeset godina, a ova, prije svega hrabra i sposobna Turkinja, porijeklom iz Istanbula, danas je među najuspješnijim menadžericama u Bosni i Hercegovini, bosanska je snaha i majka dvoje djece. Svoju inspirativnu životnu priču o životu u BiH, bezuvjetnoj ljubavi i karijeri ispričala je za naš magazin na tečnom bosanskom jeziku.

LJUBAV NEMA GRANICA

U Bosnu je odlučila doći zbog supruga Senada, kojeg je upoznala 1995. godine dok je on radio u Ankari kao vojno lice.

“Pričao mi je o ratu, kako je izgubio oca, brata, kako su u Bosni Srbi bili nefer. Njegova priča me dotakla, bilo mi je žao što nevini ljudi stradaju. Mi smo to znali u Turskoj, a drugačije je bilo slušati od njega, od prvog čovjeka koji je sve to preživio”, kaže Granilo govoreći o prvom susretu sa sadašnjim mužem. “Bio je i veoma simpatičan. Zavoljeli smo jedno drugo. Bio je dobar čovjek i vjernik. To je bilo nešto veliko, dok on nije mogao bez mene, ni ja bez njega.”

Nakon godinu dana veze, Senad joj je rekao da se on želi vratiti u Bosnu i Hercegovinu i da “ondje ima budućnost”. “Pitao me je da li bih ja krenula s njim. Rekao mi je da dođem, da vidim hoće li mi se svidjeti, pa da se vjenčamo nakon toga. Mamu sam tako isto pitala. Ona se izvrištala na mene. ‘Ako ideš, ostani, nemaš se šta vraćati’, rekla je, jer se kod nas paze te stvari. A za mene ljubav nema granice. Sve što se dešava u životu, ako ima ljubavi, to je ljepše. Kakva je ljubav ako ću ja doći ondje, vidjeti Bosnu i tek onda pristati udati se za njega. To nije ljubav, to ne liči na mene. Onda sam rekla: ‘Ja ću se udati za tebe, pa ćemo živjeti u Bosni'”, priča Gülşah.

Vjenčali su se u općini u Istanbulu uz veliko svadbeno slavlje. Potom su došli živjeti u Sarajevo, u kojem je rođeno i njihovo dvoje djece, kćerka Asya i sin Nedžad.

“Na aerodromu nas je dočekao mužev rođak Nahidin Mujezinović, pogledao nas je, a njegov osmijeh bio je topao. Osjećala sam se lijepo. Taj isti osjećaj traje i danas”, dodaje ova odvažna dama.

Zbog majčinstva, ali i nepoznavanja bosanskog jezika, na početku Gülşah nije ni razmišljala o karijeri i poslu, sve dok sasvim slučajno nije upoznala tadašnjeg direktora Ziraat banke u BiH. Njeno dotadašnje iskustvo u Emlak banci u Istanbulu pomoglo joj je da, nakon šest mjeseci boravka u BiH, dobije posao i počne raditi na šalteru: “Bili smo prva strana banka u BiH. Tada je bilo vrlo teško naći iskusne radnike. Ja sam znala njihov bankarski softver, zbog toga su insistirali da radim iako sam bila u šestom mjesecu trudnoće.”

Gülşah kaže da joj je posao u banci pomogao da bude još snažnija i da se ne osjeća usamljeno. “Imala sam kolegice koje su mi pomagale oko djece i bile mi podrška, upućivale su me gdje se šta može kupiti, imala sam sreću koja me je pratila”, iskrena je Gülşah.

Godine 2007. imenovana je za direktoricu filijale ove banke na Ilidži, a 2013. godine generalni direktor Ziraat banke Ali Rıza Akbaş imenovao je na poziciju direktorice korporativne filijale, koju vodi i danas. Gülşah kaže da je konstantno dopunjavala svoje znanje o upravljanju, a direktori su njene uspjehe prepoznavali i zbog toga je unapređivali.

Komentirajući bankarske sektore u Turskoj i BiH, kaže da je u Turskoj bankarski sektor mnogo složeniji jer, zbog 80 miliona stanovnika koji žive u toj zemlji, ima više i potreba.

“Ovdje je sve drugačije zato što se ovdje živi polahko. Sve je jedan do dva koraka iza. Možda tako i treba. Bosanci vole svoj život i ne daju da se to mijenja. Vole da piju kahvu na vrijeme, ujutro, u podne i navečer. Ovdje ljudi trebaju da se probude i pokrenu. To jedino može s novim i većim investicijama i otvaranjem novih radnih mjesta. Tako će se podići i standard življenja. Na tom polju banke mogu pomoći, ali bitna je i politička podrška. Banke same ne mogu razvijati privredu jedne zemlje. Ako želimo zapošljavanje i viši životni standard, država treba predložiti projekte u čijoj će realizaciji banke biti podrška. To ide sve uzajamno”, komentira Gülşah.

SLATKE MUKE UČENJA BOSANSKOG JEZIKA

Razlozi njenog poslovnog uspjeha, kao i uspjeha banke u kojoj radi, jesu povjerenje i sigurnost koje nude svojim klijentima.

“Trudim se da stvorim bliskiji odnos s klijentima. U ovom poslu najbitnije je dobiti povjerenje ljudi, da vjeruju u ono što pričate i da znaju da će biti onako kako se dogovorite i potpišete. Mi kao banka dajemo duplu vrstu sigurnosti jer radimo kao komercijalna banka, ali iza toga stoji ogromna grupacija koja je u državnom vlasništvu. U razgovoru s klijentima ja to njima dam do znanja. U državnoj banci mora sve biti etično i transparentno”, priča Gülşah.

Tvrdi da kao žena, još i strankinja na rukovodećoj poziciji, nikada nije imala negativno iskustvo. Naprotiv, ljudi uvijek pokazuju simpatije kada kaže da je Turkinja i kada im se obrati na bosanskom jeziku: “Odmah me pitaju da nisam iz Sandžaka ili iz Makedonije. Kad kažem da sam Turkinja, mene više simpatišu. Maksimalno se trudim. Nema tema o kojima ne možemo razgovarati s našim klijentima. Sve njihove potrebe, što se tiče bankarskih usluga, pokušavamo ispuniti u skladu s našim mogućnostima i ovlaštenjima.”

Gülşah Granilo nikad nije pohađala kurs bosanskog jezika. Naučila ga je isključivo komunicirajući s ljudima. “Borila sam se. Imala sam potrebu da razumijem ljude. Ja sam govorila engleski, ali ljudima je drugačije kad progovorite nekoliko riječi bosanskog. Na početku sam se osjećala usamljeno jer volim puno pričati, približiti se ljudima. Zato sam bosanski relativno brzo i naučila. Sve kroz komunikaciju na poslu i u kući. Volim da pitam, nije me stid. Kroz posao je tako, dok ne pitaš, nemaš priliku da naučiš”, objašnjava Gülşah.

Na početku je bilo i anegdota u vezi s bosanskim jezikom, posebno dok je živjela u porodičnoj kući sa svekrvom Bosankom: “To je privatna kuća, a iza kuće je uvijek bila mala bašta u kojoj je ona sijala povrće. Htjela sam napraviti sarmu. Vidjela sam u bašti blitvu i svekrvi pokazujem i govorim na turskom: ‘Pazi.’ A ona meni: ‘Blitva.’ I tako nekoliko puta. Dok ona meni nije rekla: ‘Aaa, pazija, što ne kažeš?!’ Nismo ni skontale da se koristi isti naziv.”

Bosanska i turska kuhinja vrlo su slične. Gülşah kaže da je turska ipak malo bogatija i da se koristi mnogo povrća. “Bila sam mlada i ja sam od svoje svekrve svašta naučila, a naravno, prvo sam naučila pitu razvijati. Ona mi je rekla da nema mlade koja pitu ne zna napraviti. Sad kaže da je moja pita bolja od njene”, priča kroz smijeh.

USPJEŠNA POSLOVNA ŽENA I MAJKA

Iako joj je na početku nedostajala Turska, kako je počela raditi i kako je dobila djecu, život joj se potpuno promijenio. “Bila sam stalno u frci i ne znam kako su godine prošle. Kćerka ima 19 godina i studira u Istanbulu međunarodne odnose. Završila je Bošnjačku gimnaziju, jednu od rijetkih škola koja djeci daje i odgoj i obrazovanje. Nedžad ima 14 godina i ide u muzičku školu i svira flautu”, kaže Gülşah, dodavši da je sin od nje naslijedio muzički talent jer ona pjeva za svoju dušu i ne može zamisliti život bez muzike.

Komentirajući činjenicu da uspješna žena može biti i uspješna majka, kaže da to ne bi uspjela bez muževe podrške. “Nije bilo lahko ni njemu ni meni. Ja sam jako emotivna. On je uvijek nalazio način da oslobodi moju dušu od svih problema. Bez obzira na to što je kod mene, hvala Bogu, sve posloženo, nekad ti fali domovina, istanbulsko more, nekad fale riječi da sebe objasnim jer non-stop pričaš na stranom jeziku. On je bio najveća podrška i oko odgoja djece, s njima radio zadaće. Ja sam uvijek bila na poslu. Nama je radno vrijeme do 5, ali, recimo, kad smo otvarali banku, znali smo ostajati i do 10 i 12 sati navečer. Neko je morao biti uz porodicu”, ističe naša sagovornica.

Osvrnula se i na položaj žena u bosanskohercegovačkom društvu. Smatra da su Bosanke i Hercegovke veoma pametne i svestrane, ali da im nedostaje podrška države kako bi se dodatno usavršile i naučile kako mogu živjeti od svog rada. “Ovdje žene znaju sve. Dobre su domaćice, dobro kuhaju. Kroz rad u banci upoznala sam mnogo žena koje vode firme. Žene imaju želje, jako su sposobne i pametne, ali nemaju prilike da dopunjuju svoje znanje, da izađu na tržište sa svojim proizvodima. Možda bi bilo najbolje da općine, kao što je to urađeno u Turskoj, naprave raznorazne edukacijske programe, od toga kako da žene prepoznaju svoje sposobnosti i usavrše ih, do edukacija kako otvoriti firmu, obrt i svoje proizvode izvoziti itd.”, sugerira Gülşah.

Cijeni da je zbog velikog broja nezaposlenih ljudski rad najveći potencijal u Bosni i Hercegovini. Kao ideju za žene koje žele biti poduzetnice, navela je fabriku smrznutih proizvoda: “Naprimjer, bosanska je pita jako poznata u Turskoj. Deset do petnaest žena da se skupe mogu napraviti tu djelatnost i zaleđenu pitu mogu prodavati u Turskoj jer Turska daje podršku Bosni i Hercegovini na tom polju. To se vidi kroz izvoz mesa. Imamo mnoge olakšice u carinjenju. Tu ima mnogo potencijala. Stvarno je moguće. Kada im se ukaže prilika, ovdje ljudi vole raditi.”

Prisjećajući se godine kada je došla u BiH, kada na glavnim ulicama nije bilo rasvjete i kada su zgrade bile šuplje kao sir, kaže da je danas život mnogo bolji. “Al’ meni to nikad nije moglo utjecati na pozitivno mišljenje o Bosni i Bosancima. Gdje god sam se obratila, kome god sam kući otišla, uvijek sam bila dobrodošla. Imamo mi puno sličnosti. To sam uvijek osjetila na pozitivan način i ljudi su mi to pokazivali. Ja sam se i 1996. osjećala sigurno jer sam bila kod svog voljenog muža, i danas se osjećam tako. Samo što se sada ne osjećam usamljeno jer sam naučila jezik, imam puno prijatelja Bosanaca, a sada ovdje imamo i turske restorane, turske institucije, studente kojima pomažemo svi zajedno. Sad je bolje i komotnije živjeti. Standard se poboljšao. Godine 1996. nismo mogli naći krevet za djecu, sada imamo tržne centre. Kada BiH uđe u EU, mnoge stvari bit će bolje”, smatra Gülşah.

Na kraju je dodala da njena država puno ulaže u BiH i da ju je fasciniralo koliko Bosanci i Hercegovci vole Tursku: “Nisam znala da je tako. Mi ne znamo da ovdje ljudi ovako vole Tursku, jer su moji klijenti uglavnom ljudi koji dosta putuju i obilaze svijet. Drago mi je kad mi kažu da najviše vole Istanbul.”

Drugi o Gülşah: Pozitivna, sposobna i zna bosanski mentalitet

Ali Rıza Akbaş, generalni direktor Ziraat banke

“Jako smo zadovoljni radom gospođe Gülşah. Ona je profesionalac u svom poslu i jedan je od najboljih bankara koje poznajem. Filijala koju ona vodi trenutno je najbolja jer radi bez grešaka i bez velikih poteškoća. Ima dobru komunikaciju s klijentima i do sada nikad nismo imali pritužbi na njen rad. Ponekad vodimo konstruktivne svađe, ali to je sve za dobrobit naše banke.”

Izeta Džafić, generalna direktorica kompanije “Akova Impex”

“Naša je saradnja počela nezvanično preko mog supruga, jer ju je poznavao iz vremena dok je živjela u državi u kojoj je rođena i odrastala, pa me je zamolio za jedan sastanak s tadašnjom Ziraat bankom. Bila sam malo skeptična, ali malo njemu da udovoljim, pristala sam. Međutim, gospođa Gulşah iznenadila me u samom startu jer je u kratkom periodu naučila bosanski. Odlučila je napustiti svoj posao, svoju državu i sigurnost i doći da živi u poslijeratnom periodu u Sarajevo – zbog ljubavi. To mi je to bilo fascinantno. Odavno nisam srela osobu s pozitivnijom energijom od Gulşe. Zahvaljujući njoj, počela je saradnja naše firme sa Ziraat bankom. I kao čovjeka je mogu pohvaliti, i kao uspješnu ženu. Ta je banka nama danas prioritet, tu nema nikakvih zastoja i sve završava u sekundi. Danas se i mimo poslovne saradnje vidimo. Sposobna žena, pametna, s puno energije, odrađuje sve stvari u minuti. Sve riječi hvale za Gulşah.”

Muamer Aleta, direktor “Amko komerca”

“Prije četiri-pet godina upoznali smo se preko turske banke. Izuzetno pozitivna osoba, korektna u poslu, uvijek gleda da su obje strane zadovoljne. Mislim da je brzo prepoznala naš mentalitet i način poslovanja, tako da za nju možemo reći da je naša, domaća. I ne ponaša se kao strankinja, već kao neko iz BiH. Ona radi u interesu BiH i bh. preduzeća i zna prepoznati šta treba ljudima i firmama. Uvijek je dostupna na telefon, daje brze odgovore, brzo reaguje. Drago mi je da ste pokrenuli ovu rubriku sposobnih žena jer kod nas se još uvijek preferiraju muškarci na vodećim pozicijama.”

Sait Muradić, generalni direktor JU Apoteke Sarajevo

“Poznajem je već desetak godina. Upoznali smo se kroz posao i uvijek je bila ljubazna i poslovna. Uvijek ćemo se nanovo iznenađivati kako dobro priča bosanski, čak se zna šaliti i pričati viceve. Uvijek nađe rješenje za neki poslovni zahtjev u banci, tako da je pravo zadovoljstvo s njom sarađivati.”

Rusmir Hrvić, generalni direktor “AS Group”

“Gospođu Gulşah poznajem već nekoliko godina. Uspješno poslujemo i ona je jedna od zaslužnih. Kao jedna od direktorica Ziraat banke, pokazala je izuzetne pregovaračke vještine. Izvrsno se uklopila u novoj sredini i vrlo brzo nas je ‘pročitala’, u pozitivnom smislu. Susretljiva, prijatna, ljubazna. Mislim da smo svi puno dobili njenim dolaskom.”