Napustio nas je vrhunski liječnik specijalista, univerzitetski profesor i znanstvenik, ali i sazlija koji je, prateći na tom starom instrumentu Eminu Zečaj, snimio neke od iznimno vrijednih interpretacija sevdalinki
, a Emina Zečaj pjevala svilenim glasom pjesme o nesretnim ljubavima, razočarenjima, o ljepotama zemlje bosanske.</p>
<p>Bili su idealan par; on doktor medicine, specijalista gastroenterologije, sarajevski diplomant Medicinskog fakulteta i doktorand na Zagrebačkom sveučilištu, profesor, pročelnik odjeljenja za gastroenterologiju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, autor brojnih znanstvenih studija, i Emina Zečaj, hanuma iz mahala, činili su duet koji je naprosto isijavao ljepotu bosanske sevdalinke žarom koji je bio vreliji od vulkanske lave. Mada je tu bilo riječ o komornoj formi, tek jedan kordofoni instrument – saz –nastavljao je u rukama Mehmeda Gribajčevića <em>kucati</em> makam koji bi započela Emina Zečaj, i obratno, razumijevanje i empatija između tih dvaju nježnih, rafiniranih glasova dopunjavali su se i tvorili umjetničku cjelinu koja po svemu predstavlja neke od vrhunaca kulture na ovim prostorima.</p>
<p>Mehmed Meša Gribajčević pripada onoj plemenitoj intelektualnoj bošnjačkoj eliti koja je odrastala uz dobru knjigu, muziku i znanost. Njegova medicinska biografija nam govori da je na tom polju dosegao same vrhunce; paralelno liječnik specijalista, potom univerzitetski profesor, sposobni rukovodilac, te na koncu i znanstveni radnik s gomilom objavljenih radova i napisanih knjiga. Čitamo iz pouzdanih izvora i nabrajamo: 1969. godine završen Medicinski fakultet, potom specijalizacija iz interne medicine 1977. godine, dvije godine poslijediplomskog studija (1978–1980) na Zagrebačkom sveučilištu, kada se definitivno opredjeljuje za gastroenteropatologiju, prvo magisterij pa potom i doktorat.</p>
<p>Usporedo je biran za profesora na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, bio pročelnikom odjeljenja za gastroenteropatologiju Kliničkog centra u Sarajevu, dvije godine i ministar zdravstva u Vladi Kantona Sarajevo. Uz sve to, znanstveni rad, brojni objavljeni radovi, svakodnevni rad na klinici, pisanje udžbenika i knjiga. Ukratko, karijera vrhunskog liječnika specijaliste.</p>
<p>Mehmed Gribajčević pripadao je onom plemenitom sloju bosanskih intelektualaca koji se time nisu u potpunosti zadovoljavali. U mladosti je učio svirati violinu i klavir, slikao je i u jednom se trenu njegova ljubav spram sevdalinke premetnula u strast prema još jednom kordofonom instrumentu – sazu, koji je savladavao ili slušajući velike uzore ili tako što je sam vladao odlično teorijom muzike i sviranjem na violini. Saz i njegov bosanski makam, tj. njegovo kucanje u saz spojili su se u jednom trenutku s plemenitim pjevanjem Emina-hanume Zečaj. Kako je do toga došlo, ne znam, desilo se to negdje u ratu ili pred sami rat. Taj sam dio povijesti preskočio jer sam negdje na početku i sam nastradavši došao u ruke vrhunskog liječnika koji se zvao Mehmed Gribajčević. Poduzeli su sve da mi spase život i poslali me dalje u Ljubljanu na liječenje, a upravo se tada naš vrhunski medicinar spaja s Eminom Zečaj i nastaje nešto što, kada se sve nabroji, čini onaj najljepši segment povijesti sevdalinke.</p>
<p>Mala digresija. Naš junak koji nas je ovih dana napustio tek je jedan od liječnika specijalista koji su se s uspjehom okušali u interpretaciji sevdalinke; tu su naravno i Himzo Polovina i Hašim Muharemović, ali i recentniji primjer prof. dr. patolog Semir Vranić, koji se marno bavi prikupljanjem građe o sevdalinku i njegov portal <em><a href=)
I kad su se sastavili, krenuli su snimati i napravili su veliki broj odličnih interpretacija starih sevdalinki, od kojih tek neke možemo naći na nosačima zvuka. Podijelit ćemo ih u tri grupe: prvo, oni nastali za rata u teškim uvjetima u studijima RTV BiH, sve odreda bolji od boljeg, potom poratne sesije u studiju Omega Instituta sevdaha rahmetli Omera Pobrića u Visokom i na koncu snimci koje su Mehmed Gribajčević i Emina Zečaj radili za diskografsku etiketu Gramofon u vlasništvu Sarajevo Jazz Festivala. Možda ponajbolji od njih, oni s radija, nikad nisu ugledali svjetlo dana, ostavši zapreteni u arhivama RTV BiH, snimci iz sela Mulići kod Visokog u produkciji Omera Pobrića izdani su na dvostrukom CD-u, dok je Gramofon ovaj duet snimio i objavio na CD-u koji je nosio naziv Traditional Bosnian Songs 2003. godine, publicirajući tek dio snimaka koji su nastali u studijima.
Jedan od snimaka iz studija Omera Pobrića, izvedba sevdalinke Knjigu piše Tahir-beže, našao se na kompilaciji Bentbaša – Sevdalinka. Bosanska ljubavna pjesma, koju je za berlinsku etiketu Piranha Records GmbH. producirao i sastavio Turčin Tayfun Kezgin 2006. godine, a uz pomoć sarajevskog Goethe-Instituta. Ta je kompilacija dobila sjajne kritike u specijaliziranom tisku diljem svijeta. Pomenimo još neke bisere iz kolaboracije između našeg doktora Mehmeda i hanume Emine: Teško meni jadnoj u Saraj'vu gradu, Kad Kauri Livno porobiše, Banja Luka i ravnine tvoje, Majka Muju mladog oženila, Il’ je vedro ili oblačno ( koju će semplati genijalni Adi Lukovac za film Remake Dine Mustafića), Djevojka se suncu zamjerila i mnoge, mnoge druge. Prijedlog nekoj od bošnjačkih zajednica jeste da se svi ovi snimci kritički obrade i objave u nekom setu.
I opet privatna sjećanja autora ovih redaka. Dakle, naš nas je dobri Mehmed Gribajčević liječio od ratnih povreda, a onda smo se našli skupa i u ljubavi prema sevdalinci. I to je prijateljstvo trajalo, svaki trenutak proveden s njim, bilo privatno, bilo kad je u rukama držao saz i kucao u njega na sceni s Eminom Zečaj, bio je trenutak istinske radosti. Bio je blag, plemenit, pristupačan, bez imalo oholosti i samozaljubljenosti. I na koncu, još jedna mala digresija. Nakon što me je liječio koncem 1992. godine u Sarajevu, otišao sam na nastavak hospitalizacije u Ljubljanu i ondje proveo desetak godina.
U jednom periodu u Ambasadu Bosne i Hercegovine došao je Ferhat Šeta, koji će jedno vrijeme u interregnumu između biranja dvojice reisul-ulema obnašati funkciju naibu-reisa. Ne znajući da Mehmeda Gribajčevića dobro poznajem, pripovijedao mi je Šeta kako je međunarodne delegacije u ratu, kad ih je dočekivao, vodio u stan našeg liječnika, koji je bio tik uz njegovu i Svrzinu kuću. Stranci, koji su nas gledali kao neka plemena divlja i spremna da i jedan drugom režu vratove handžarima, ostajali su zaprepašteni; stan pun bosanskog namještaja, klavir, ogromna knjižnica, slike koje je sam slikao Mehmed Gribajčević (još jedan od njegovih umjetničkih talenata), violina, sazovi – dom vrhunskog intelektualca.
A na nama je da ga ne zaboravimo. Takvi se rađaju jednom u stotinu godina i treba načiniti napor da njegova zaostavština, i ona znanstvena i ona umjetnička, ne ode u zaborav.