Ulaskom ustanika u grad počinju i masovna ubijanja, pljačke i silovanja. Cijelo naselje preobrazilo se u ogromnu klaonicu i mučilište. Ubijani su svi bez obzira na spol, status ili godine. Znatan broj zarobljenih civila odveden je u mjesto Skakavac i bačen u jamu zvanu Kaluđerica. U dnu jame i danas, nakon 79 godina, može se vidjeti velika gomila ljudskih kostiju. Znatan broj žrtava bio je spaljen. Pored spaljivanja mrtvih, spaljivani su i živi. U više slučajeva spaljivana su djeca

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Ove godine, kao i u proteklih sedamdesetak, doduše u mnogo manjem broju nego ranije, određeni broj samozvanih antifašista obilježio je 27. juli, Dan ustanka protiv fašizma naroda Bosne i Hercegovine. Sam naziv događaja sporan je iz najmanje dvaju razloga i o njemu bi se trebala izjasniti nova generacija historičara koja je neopterećena predrasudama iz ranijeg sistema. Prvo: pogrešno je ovaj događaj nazvati ustankom naroda s obzirom na to da je općepoznato da su pobunu podigli Srbi i malobrojni komunisti. Drugo: ovaj ustanak još manje zaslužuje pridjev antifašistički jer su novija istraživanja potvrdila da je ova pobuna, najvećim dijelom, bila obična manifestacija klanja, surovosti i divljaštva. Zdravom razumu teško je prihvatiti kao istinitu priču o ustanku koju su desetljećima nametali partijski autoriteti. Teško je pojmiti da tek rođena djeca mogu biti fašisti i zločinci. Teško je povjerovati i u pravednost ustanka u kojem se neselektivno i bez suđenja ubija, siluje, pljačka, ruši i uništava sve ono što nije srpsko.

Kako bismo, uz ranije kreirane pozitivne slike o ustanku, vidjeli i njegovu drugu stranu, potrebno je proučiti određene događaje iz vremena ustanka. Za primjer ćemo uzeti događaj koji u komunističkoj historiografiji nosi ironičan naziv “oslobođenje Krnjeuše od strane ustanika 9. augusta 1941. godine”. Možda se zapitate zašto ironičnog naziva. Umjesto odgovora, umjesnije je postaviti pitanje: Mogu li se ubistva više od 240 nevinih, među kojima više od pedesetero djece, i progon više od 1.000 stanovnika sa svojih ognjišta nazvati oslobođenjem? Naravno da može, ali samo u literaturi nastaloj pod kontrolom uglednika Komunističke partije Jugoslavije, u kojoj je termin genocid pretežno bio rezerviran za Srbe i Jevreje. Zločini nad Bošnjacima i Hrvatima, ma kako strašno izgledali, među jugoslavenskim komunistima skoro nikada nisu nazivani genocidom.

Krnjeuša je veće naseljeno mjesto na tromeđi općina Bosanski Petrovac, Bihać i Bosanska Krupa. Administrativno pripada općini Bosanski Petrovac. Danas je naseljena samo Srbima, dok su ranije na ovom mjestu živjele i mnogobrojne hrvatske i bošnjačke porodice. Bošnjaci su napustili Krnjeušu i okolinu u vrijeme Srpskog ustanka od 1875. do 1878. godine. U vrijeme Austro-Ugarske na ovo područje došli su Hrvati. Stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom. Hrvati Krnjeuše živjeli su u miru s pravoslavnim komšijama i njihov je broj postepeno rastao. Imali su formiranu župu koja je 1938. godine imala 1.268 vjernika Hrvata. Krnjeuša s okolinom imala je 18 zaselaka u kojima su živjeli Hrvati katolici. Među tim su naseljima Stara Krnjeuša, Zelinovac, Sekulić-Polje, Lastve, Lisičijak, Vranovine, Selišta, Rustine, Risova Greda, Brda, Zapoljak i Cerovača.

Raspadom bivše Kraljevine Jugoslavije i stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske rastao je i animozitet Srba i Hrvata Krnjeuše jednih naspram drugih. Primijećeni su prvi slučajevi razbojništva i hajdučije nacionalistički nastrojenih Srba. Početkom ljeta 1941. godine dolazi i do prvih hapšenja i ubistava Srba koja su počinile ustaše na više lokaliteta. Najveći broj Srba s područja Krnjeuše i okoline uspio se spasiti zbjegom u šume Grmeča. Jedan broj Hrvata iz Krnjeuše upozoravao je svoje komšije Srbe na opasnost od ubijanja. Posebno je Mile Ivaniš upozoravao na moguća ubijanja.[i]

ŽIVA ZAPALJENA BEBA

Već krajem jula 1941. godine ustaničke jedinice opkolile su Krnjeušu sprečavajući stanovništvo da iziđe iz sela. Hrvatski civili, da bi potražili sigurnost, napuštaju okolna sela i dolaze u Krnjeušu u kojoj je bilo stacionirano deset ustaša i 40 domobrana. Devetog augusta približno 120 ustanika napada na naselje uz podršku topa 105 mm. Napadom rukovodi Mane Rokvić, kasniji četnički komandant. Uporedo s artiljerijskim napadom koji odnosi prve žrtve i izaziva neviđenu paniku, kreće i napad ustanika koji s lahkoćom prodiru u naselje. Većina branitelja dala se u bijeg sa stanovništvom, a neznatan broj onih koji su pružili otpor savladan je i likvidiran. Ulaskom ustanika u grad počinju i masovna ubijanja, pljačke i silovanja. Cijelo naselje preobrazilo se u ogromnu klaonicu i mučilište. Ubijani su svi bez obzira na spol, status ili godine. Znatan broj zarobljenih civila odveden je u mjesto Skakavac i bačen u jamu zvanu Kaluđerica. U dnu jame i danas, nakon 79 godina, može se vidjeti velika gomila ljudskih kostiju. Znatan broj žrtava bio je spaljen. Pored spaljivanja mrtvih, spaljivani su i živi. U više slučajeva spaljivana su djeca, o čemu postoje i pisani tragovi.[ii]

Zabilježeno je da su ustanici u Krnjeuši zapalili živo dijete Ivana Balena, sina Jure i Ike, koji je bio beba od nekoliko mjeseci starosti. U kući Ivice Tomičića u Krnjeuši izgorjelo je osamnaest članova porodice Balen. Dane Balen (28) zapaljen je sa suprugom Ružom (26) i sinovima Nikolom (5), Petrom (3) i Ilijom, koji je imao nepune dvije godine. U istoj kući izgorjeli su Marta (52) i Marija Balen, djevojka od 18 godina. Jeka Balen (40) izgorjela je s trogodišnjim sinom Dragom i kćerkama Katom (12), Martom (7) i Marom (4). Izgorjela je i Anka Balen (20) s kćerkicom rođenom prije samo nekoliko mjeseci. Ika Balen (33) izgorjela je sa sinovima Milom (7), Josom (5) i Ivanom, bebom starom nekoliko mjeseci. U štalama koje su bile zapaljene izgorjela su djeca Jure Javora, petogodišnja Mara i četverogodišnji Drago. U zapaljenoj katoličkoj crkvi izgorio je krnjeuški župnik Krešimir Barišić. Prije smrti strašno je mučen. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživa bacili u zapaljenu crkvu. S njim su izgorjela i trojica sjemeništaraca.

Neke žrtve preživjele su žive lomače i o tome ostavile potresna svjedočenja.

“Između Karanovića kuće i puta za Zelinovac ležao je mrtav stric Ante Javor, Josica Ivaniš i nešto mrtvih domobrana. Tu su uhvatili župnika Krešu. Tukli ga, a on je molio da ga puste. Vezanog su ga vratili u Krnjeušu. Došli smo pred rodnu kuću u Donjem Zelinovcu. Odatle su nas vratili u Krnjeušu i zatvorili u Jokićevu kuću. Popodne su zapalili Dudekov dućan, a nas su potjerali u vatru. Ana, kćer Miće Matijevića i Marije, rođene Maričić, izgorjela je u Dudekovoj kući. U tu vatru bacali su već mrtve, da izgore. Najviše djece. Mene je jedan uhvatio kao loptu i ubacio u vatru. Pretrčala sam vatru i dospjela u bašču iza Tomičića kuće.”[iii]

U divljanju ustanika stradale su kompletne porodice. Manda Matijević (45) ubijena je sa sinom Karlom (21) i maloljetnim kćerima Marom (8) i Katom (6). Roža Matijević ubijena je s kćerkicom Anicom, koja je imala tek nekoliko mjeseci. Petar Pavelić (47) ubijen je s bratom Davidom (46), suprugom Anicom (40) te djecom Ivanom (7) i Jekom (4). Nikola Ivezić (39) ubijen je sa ženom Mandom (47), kćerima Ikom (16), Katom (14), Dragicom (6) i sinom Danom od četiri godine. S njim su ubijena i njegova braća Ilija (34) i Marko (30). Ruža Matijević (36) ubijena je u Krnjeuši s maloljetnim sinovima Milanom (16), Jakovom (14), Danom (12) i kćerima Marijom (6) i Ankom od samo tri godine. Jeka Pavičić (45) ubijena je s malodobnim sinovima Milom (16), Petrom (13), Ivanom (11) i Dragom (9). Ivan Skender (70) ubijen je sa suprugom Katom (66) i sinovima: Josom (26), Milom (21) i Jurom (19). Ika Pavičić (40) ubijena je kod škole u Risovcu s kćerima Dragicom (13), Danicom (11), Olgicom (9) i sinom Mišom, koji je imao svega dvije godine. [iv]

HOROR U ZASEOKU ZELINOVAC

Prodor ustanika u Krnjeušu i njihovo neviđeno barbarstvo izazvalo je sveopći metež među civilima. Bježeći pojedinačno i u grupama, mnogi su pobjegli krvnicima. Veliki broj bježao je u zaselak Zelinovac, koji ustanici još nisu bili zauzeli. Velik broj preživjelih iz Krnjeuše smjestio se po kućama i štalama u Zelinovcu. Mislili su da su spašeni i da je najgore prošlo. Kada su vidjeli da su ustanici ubrzo došli i u Zelinovac, znali su da su grdno pogriješili i da dolazi ono čega su se najviše pribojavali. “Tokom noći ustanici i srpski seljaci pijani su počeli ubijati i silovati. Zapalili su sve kuće. Jedan broj žena, djece i staraca spaljen je u kućama, a jedan broj je ubijen. Također je spaljeno i naselje Lastve. Prema dostupnim podacima, u Zelinovcu i Lastvama ubijeno je oko 130 osoba. Neki od preživjelih svjedoka ispričali su svoja traumatična iskustva: ‘U štali se nalazila teta, tatina strina. Nije htjela noćiti s nama u kući, bojala se i rekla da će u štali biti sigurnija. Sa sobom je povela malu unučad, djecu sina Jure i snahe Kaje. (…) Štalu su zapalili. Kasnije se pričalo da je ona iz zapaljene štale zapomagala da spase djecu, a ona će sama izgorjeti. Četnici su se naslađivali i smijali kako je teta Tera jaukala i skakala po vatri. Do jutra je sve izgorjelo, a mi smo se stisli u kukuruzima. Ujutro eto opet četnika… Izdvojili su neke žene, odveli i tamo poubijali. Neki njihovi su sa zaprežnim kolima kupili mrtve. I one što su dan ranije ubijeni.”[v]

Nad zarobljenim civilima ustanici su provodili različita mučenja. Rezali su ih i boli noževima, batinali i pržili vatrom. Pedesetjednogodišnju Macu Skender objesili su o krušku. Zarobljene su odvodili na razna stratišta, a ponajviše u mjesto Skakavac, gdje su ih bacali u ponor. Šezdesetjednogodišnji Ilija Javor bačen je živ. Na ovom stratištu vršena su takva divljaštva i okrutnosti da su se neki zarobljenici sami bacali u jamu kako bi izbjegli mučenja koja su vršili ustanici. Tako je zarobljena Hrvatica Jeka Balen (37), supruga Milandrina, bacila u ponor svoju djecu Ružu (9), Katu (7) i Iku od 4 godine, a zatim za njima skočila u bezdan.[vi]

Zvjerstva nad zarobljenim civilima priznaje i bilježi socijalistička historiografija, s tim da za sva divljaštva i ubistva optužuje četnike i njihovog vođu Manu Rokvića, koji je u napadu učestvovao s dvadesetak četnika. Ostali ustanički odredi Suvajski, Vođenički, Krnjeuški i Vrtočki bili su pod kontrolom komunista. “Samo je jedna grupa od oko 30 do 40 neprijateljskih vojnika uspjela da se izvuče i pobjegne za Petrovac i Kulen-Vakuf. Zaplijenjeno je gotovo sve naoružanje, municija i oprema ovog garnizona i mnogo druge robe i namirnica. U ovoj borbi stradalo je i dosta civilnog stanovništva u samoj Krnjeuši. Preživjelo civilno stanovništvo, po nalogu Mane Rokvića i Bože Đukića, iskupljeno je i otpremljeno u Kerkezov gaj u Vođenici pod izgovorom da se tamo skloni od eventualnog bombardiranja. Međutim, po naredbi ove dvojice, kasnije je to civilno stanovništvo predano u ruke nekolicini njihovih neodgovornih istomišljenika koji su ih otjerali u Grmeč, tamo poubijali i bacili u bezdan Kaluđerica.”[vii]

Većina hrvatskih civila iz Krnjeuše stradala je 10. augusta 1941. godine, a poznati su slučajevi ubistava danima nakon zauzeća Krnjeuše. Ustanici i lokalni Srbi obilazili su i pljačkali imanja svojih komšija. Često su znali naići na izgubljene žene i djecu kao i iznemogle osobe koje su, umjesto da im pomognu, nemilosrdno ubijali. Tako je u septembru 1941. godine u mjestu Cerovače od ustanika i mjesnih Srba ubijena trudnica Mara Jurjević (26) s maloljetnim kćerima Ivkom (6), Katom (5), Ankom (3) i Danicom, koja je imala samo dvije godine.

Po zauzeću i pljačkanju Krnjeuše, cjelokupno hrvatsko stanovništvo napušta ovo naselje ostavljajući svoja stečena imanja, blago, ljetinu i ostale zalihe hrane i potrepštine. Sve to biva dijelom razgrabljeno, dijelom sakupljeno i organizirano kao pomoć novoformiranoj Krnjeuškoj partizanskoj četi. Nakon pljačke, hrvatske kuće zapaljene su i porušene. U godinama poslije rata napuštena imanja hrvatskog stanovništva bivaju dijelom nacionalizirana, dijelom prodata od samih vlasnika, dijelom napuštena i zubom vremena uništena i zarasla do neprepoznatljivosti. Razaranje sela izvršeno je s namjerom da se trajno onemogući povratak prognanih Hrvata.

GENOCID U KRNJEUŠI U LITERATURI

U periodu poslije Drugog svjetskog rata historičari nikada nisu detaljno istražili stradanja hrvatskog stanovništva Krnjeuše, a ako i jesu, to nije zvanično objavljivano. Čak ni pojedini dijelovi iz geografskih istraživanja sa šireg područja Krnjeuše nisu mogli biti objavljeni ako bi sadržavali osjetljiv materijal. Po tom principu, ni istraživanja podzemnih vodenih tokova i pećina nisu mogla biti objavljena ako bi sadržavala podatke o stradanju hrvatskog stanovništva. Jedini javni podatak o hrvatskim žrtvama istražio je i sakupio prof. Josip Jurjević, navodeći imena 193 žrtve s područja Krnjeuše, od čega je 119 muškaraca i 74 žene. Ubijeno je 59 djece do 15 godina i 16 maloljetnika od 16 do 18 godina. Popis žrtava Josipa Jurjevića proširio je Anto Orlovac na osnovu matica krštenih i vjenčanih, te popisa Jure Ivaniša i Ane Došen. Ovim proširenim spiskom broj žrtva ustaničkih zločina u Krnjeuši prelazi 240. Preživjeli stanovnici Krnjeuše prvo su izbjegli u Bihać i Bosansku Krupu, a onda dalje oko Bjelovara, Županje, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i drugih manjih mjesta. Preživjeli Hrvati nisu se vratili u Krnjeušu ni nakon Drugog svjetskog rata. Nikad niko nije odgovarao za masovne zločine u Krnjeuši, niti su mjesta ovog masovnog zločina obilježena. Krnjeuša je u pravom smislu riječi doživjela pogrom.[viii]

Stradanje krnjeuških civila nije obilježavano sve do 2015. godine. Od te godine do danas na ovu tužnu godišnjicu okupi se mali broj potomaka i rodbine stradalih te predstavnika katoličke crkve kako bi odali poštu nevino stradalim. Predstavnici vlasti kantonalnog, entitetskog i državnog nivoa ovdje ne dolaze niti ubijenim odaju počast. Oni odaju počast ustanicima koje nazivaju antifašistima iako se za njih pouzdano zna da su mahom bili manijaci, ubice i silovatelji. Tako su i ove godine na 27. juli premijer USK Mustafa Ružnić i ministar za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Adnan Alagić, kadrovi A-SDA, na spomen-obilježju u Bihaću položili cvijeće i odali počast tzv. antifašistima. Zaboravili su, a možda nikad nisu ni saznali, da su isti ti antifašisti pobili na hiljade nedužnih samo u kantonu koji oni vode i predstavljaju. Zaboravili su na 1941. godinu i svu onu pobijenu i osiroćenu djecu Kulen-Vakufa, Krnjeuše, Orašca, Ćukova, Klise i drugih mjesta koja su ustanici “oslobodili”. Nije valjda da će sutra oni ili njihovi politički nasljednici na sličan način zaboraviti 1992. godinu i odavati počast onima koji su 1992. godine “oslobodili” Prijedor, Foču i Višegrad. Ili će već jednom shvatiti da oni koji slave tzv. Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine slave vlastito stradanje i veličaju svoje ubice.

Djeca do 10 godina ubijena u Krnjeuši od ustanika 9. i 10. augusta 1941. godine

1. Balen, (Bože i Mare) Drago, 3 godine
2. Balen, (Mate i Mande) Ivan, 3 godine
3. Balen, (Ante i Marije) Mato, beba od nekoliko mjeseci
4. Balen, (Mlilandre i Jeke) Ruža, 9 godina
5. Balen, (Mlilandre i Jeke) Kata, 8 godina
6. Balen, (Mlilandre i Jeke) Ika, 5 godina
7. Balen, (Dane i Ruže) Nikola, 5 godina
8. Balen, (Dane i Ruže) Petar, 4 godine
9. Balen, (Dane i Ruže) Ilija, beba od nekoliko mjeseci
10. Balen, (Ivana i Jeke) Marta, 7 godina
11. Balen, (Ivana i Jeke) Mara, 4 godine
12. Balen, (Ivana i Jeke) Drago, 3 godine
13. Balen, (Tome i Anke) djevojčica od nekoliko mjeseci
14. Balen, (Jure i Ike) Mile, 8 godina
15. Balen, (Jure i Ike) Joso, 6 godina
16. Balen, (Jure i Ike) Ivan, beba od nekoliko mjeseci. Bačen živ u zapaljenu kuću u kojoj je izgorio.
17. Javor, (Jure i Vere) Mara, 6 godine
18. Javor, (Jure i Vere) Drago, 5 godine
19. Javor, (Mile i Mande) Manda, 4 godine
20. Matijević, (Ivice i Mande) Mara, 8 godina
21. Matijević, (Ivice i Mande) Kata, 6 godina
22. Matijević, (Tomaja i Rože) Anica, beba od nekoliko mjeseci
23. Pavelić, (Petra i Anice) Jeka, 4 godine
24. Pavelić, (Petra i Anice) Ivan, 7 godina
25. Jurjević, (Ivice i Mare) Jure, 7 godina
26. Jurjević, (Mire i Marije) Drago, beba od nekoliko mjeseci
27. Jurjević, (Ilije i Mare) Danica, 3 godine
28. Jurjević, (Ilije i Mare) Ivka, 6 godina
29. Jurjević, (Ilije i Mare) Kata, 5 godina
30. Jurjević, (Ilije i Mare) Anka, 3 godine
31. Ivezić, (Nikole i Mande) Dragica, 6 godina
32. Ivezić, (Nikole i Mande) Dane, 4 godine
33. Ivezić, (Jure i Mande) Petar, 8 godina
34. Jurjević, (Marka i Marije) Dragica, 10 godina
35. Jurjević, (Petra i Ane) Danica, 3 godine
36. Matijević, (Jure i Ruže) Marija, 6 godina
37. Matijević, (Jure i Ruže) Anka, 3 godine
38. Katalinić, (Petra i Ike) Josip, 10 godina
39. Katalinić, (Petra i Ike) Dragica, 7 godina
40. Pavičić, (Ilije i Jeke) Drago, 9 godina
41. Pavičić, (Ivana i Ike) Olgica, 9 godina
42. Pavičić, (Ivana i Ike) Mišo, 3 godine

[i]    Mujo Begić, Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2013, str. 97.

[ii]   Isto.

[iii] Josip Jurjević, Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. VIII 1941, Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 1999, str. 93-96.

[iv] Podaci dobiveni analizom spiska žrtava koje donosi prof. Josip Jurjević u knjizi Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. VIII 1941.

[v]   Josip Jurjević: Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. VIII 1941, Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 1999, str. 93-96.

[vi] Podaci dobiveni analizom spiska žrtava koje donosi prof. Josip Jurjević u knjizi Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. VIII 1941.

[vii] Bosanski Petrovac u NOB: Zbornik sjećanja, knjiga 3, Opštinski odbor SUBNOR-a Bosanski Petrovac, 1974, str. 46. i 47.

[viii]             Mujo Begić, Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2013, str. 103.