fbpx

Povodom 25. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma: Još neiskorištena šansa za napredak

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost

 

 

Pišu: Selmo CIKOTIĆ i Fikret MUSLIMOVIĆ

U proteklih 25 godina u procesu implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma postignuto je da se bitno unaprijedi unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine u korist jačanja državnih nadležnosti. Učinjen je značajan iskorak na institucionalnoj dogradnji države u vojnim, sigurnosnim, monetarnim, graničnim, carinskim pitanjima, kao i pitanjima slobode kretanja i državnih simbola. Ovi iskoraci postignuti su u prvih deset godina nakon rata, do 2006. godine. Od tada, već 15 godina, zbog otpora srpskih i hrvatskih lidera, te zbog pasivnosti Ureda visokog predstavnika (OHR) i samog visokog predstavnika, traje opća blokada nužnih reformi, pored ostalog i zbog provedbe Dejtonskog sporazuma.

Uz velike teškoće, Bosna i Hercegovina je ispunila neke od uslova da bi aplicirala za članstvo u Evropskoj uniji, ali je taj proces u zastoju i neizvjesnom očekivanju evropskog, integracijskog kandidatskog statusa. Politička sukobljavanja u vezi s tim, uglavnom na etničkoj osnovi, obuhvataju i međusobno optuživanje glavnih političkih subjekata i lidera u pogledu odgovornosti za blokade integracija.

Relevantni poznavatelji stanja u Bosni i Hercegovini, uključujući međunarodne zvaničnike i lokalne političke analitičare u akademskim, medijskim i drugim relevantnim društvenim sredinama, slažu se u ocjeni da 2006. godine nije iskorištena šansa za veći iskorak u unapređenju unutarnjeg uređenja i jačanju države Bosne i Hercegovine. Tada su, uz snažnu podršku međunarodne zajednice, lideri i parlamentarci srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda pristali na takve promjene, ali je samo jedan bošnjački glas izostao i prevagnuo da u Parlamentarnoj skupštini BiH propadne ponuđeni paket ustavnih amandmana, poznat kao Aprilski paket. Od tada se vladajući lideri Srba i Hrvata, koji su bili podržali taj paket, radikalno mijenjaju, zahtijevajući da se ponište i one reforme putem kojih je do 2006. godine ojačala država Bosna i Hercegovina.

Iste godine počela se uspostavljati praksa da multietnička politička stranka, koja većinom okuplja Bošnjake, za člana Predsjedništva BiH kandidira Hrvata, što, naravno,  po Ustavu  BiH nije sporno. Isto se ponovilo na općim izborima 2010. i 2018. godine. Zbog izostajanja hrvatske podrške tako predloženom kandidatu, uslijedilo je to da člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata dominantno biraju Bošnjaci. Ustavna mogućnost u tom pogledu nije bila dovoljna da preduprijedi usložnjavanje političke situacije u Bosni i Hercegovini s posljedicama jačanja hrvatsko-bošnjačkih tenzija i narušavanja odnosa Bosne i Hercegovine s Hrvatskom.

Iz naprijed navedenih razloga može se zaključiti da napretka u implementaciji Dejtonskog sporazuma, po njegovom “slovu” i “duhu”, nema bez kritičkog i samokritičkog preispitivanja pređenog puta od završetka rata do danas, posebno u vezi s posljedicama odbacivanja paketa ustavnih amandmana iz aprila 2006. godine i kompliciranja hrvatsko-bošnjačkih odnosa u vezi s izborom člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata 2006, 2010. i 2018. godine.

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost.

Mirovni  sporazum i identifikacija bivših zaraćenih strana

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Dejtonski mirovni sporazum (parafiran 21. novembra 1995. u Dejtonu, potpisan 14. decembra 1995. u Parizu) potpisali su predsjednik  Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) Slobodan Milošević, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman  i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Oni su svojim potpisima na taj sporazum identificirali zaraćene strane – Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru), Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Državnik koji odlučuje o započinjanju, vođenju i prekidu rata, eksponira državu kojoj je na čelu da je zaraćena strana.  Ta zakonomjernost odnosi se na svaki, pa i na protekli rat u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. godine.

Uzrok tog rata bilo je neprihvatanje da Bosna i Hercegovina ostane država, posebno odbacivanje njenog međunarodnog priznanja. U tome je Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) bila transparentna. Hrvatska je formalno priznala državu Bosnu i Hercegovinu, dok je u praksi protiv te države poduzela opsežne političke, diplomatske, vojne, obavještajne i propagandne mjere, tako da je verbalnim priznanjem dodatno maskirala faktičko nepriznavanje i svoju oružanu agresiju. Negiranje da su bile zaraćene strane i da su kao takve bile agresori na Bosnu i Hercegovinu, strateško je pitanje unutarnje i vanjske politike Srbije i Hrvatske, što te zemlje jasno potvrđuju odbacivanjem presuda Haškog tribunala da je rat u Bosni i Hercegovini bio međudržavni sukob i da su njihova državna ratovodstva odgovorna za zločine genocida, progona, ubijanja, zlostavljanja, udružene zločinačke poduhvate i mnoge druge oblike kršenja međunarodnog humanitarnog prava, što ilustrira, naprimjer, reagiranje zvaničnog Zagreba na presudu takozvanoj “šestorci”, na čelu sa Jadrankom Prlićem, i reagiranje zvaničnog Beograda na presude o srbijanskoj odgovornosti za genocid u Srebrenici.

Pri tome treba imati u vidu činjenicu da su zvaničnici države Hrvatske Mate Granić, paradržave HRHB Krešimir Zubak i države Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić potpisnici Vašingtonskog sporazuma 18.3.1994. godine, kojim je zaustavljen rat između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vašingtonski, a zatim Dejtonski sporazum jesu formule za prestanak oružanih neprijateljstava, ali putem tih sporazuma nije osiguran prestanak raznih sadržaja i metoda neoružanih neprijateljstava agresorskih država s istim ciljevima, kakvi su bili i njihovi ratni ciljevi protiv države Bosne i Hercegovine. U tome su izvori opstrukcija provedbi Dejtonskog sporazuma. Svaki iskorak u implementaciji tog sporazuma prepreka je tim opstrukcijama, čije je porijeklo u vladajućim politikama Beograda i Zagreba.

Srbija i Hrvatska uništavaju dva rezultata Dejtonskog sporazuma

Srazmjerno očiglednosti i jasnoći da je rat u Bosni i Hercegovini bio međudržavni oružani sukob, da su Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i Hrvatska bile zaraćene strane u ulozi agresora na Bosnu i Hercegovinu, Beograd i Zagreb propagiraju da njihovi potpisi na Dejtonski sporazum nisu odraz njih kao zaraćenih strana. Propagiraju da njihovi potpisi znače da su i one garanti tog sporazuma. Tako sami sebi nastoje dati tretman koji u vezi s Dejtonskim sporazumom imaju njegovi stvarni garanti: SAD, Rusija, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Evropska unija.

Srbija i Hrvatska nelegalno prisvajaju ulogu garanta Dejtonskog sporazuma isključivo radi negiranja stvarne uloge zaraćenih strana. Sve vrijeme poslije rata, grubom uzurpacijom statusa garanta, opravdavaju svoje izvanjsko miješanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, ometajući reforme na koje obavezuju i slovo i duh Dejtonskog sporazuma. K’o biva, oni su garant i po tom osnovu mogu vršljati po Bosni i Hercegovini. U tom smislu, Srbiji pogoduje anomalija Dejtonskog sporazuma po kojoj je bh. entitetima omogućeno da uspostavljaju “posebne paralelne odnose sa susjednim zemljama”, čime opravdavaju i ono čime ne ugrožavaju i ono čime ugrožavaju suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine. Takva subverzivna praksa izraz je produžetka politike koja se tokom rata protiv Bosne i Hercegovine služila vojnom silom i ratom kao svojim sredstvom. U tome su rizici da se unište dva glavna rezultata Dejtonskog sporazuma. Postignuti mir je prvi, a potvrda teritorijalnog integriteta i suvereniteta države Bosne i Hercegovine drugi najznačajniji rezultat Dejtonskog sporazuma.

Očito je da vladajući faktori zvaničnog Beograda i Zagreba žele uništiti teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, djelujući na ivici rizika da unište i mir kao prvi najznačajniji rezultat sporazuma iz Dejtona. U vezi s tim, plasiraju tezu da je Bosna i Hercegovina voljom i udruživanjem entiteta nastala tek putem Dejtonskog sporazuma, iako su prilikom potpisivanja tog dokumenta pročitali da u njemu piše da Bosna i Hercegovina “nastavlja svoje pravno postojanje  po međunarodnom pravu kao država… i sa postojećim međunarodno priznatim granicama”, uz isticanje da će  Bosna i Hercegovina “ostati država  članica Ujedinjenih nacija”. (Član I, Aneks 4, Ustav BiH)

Laž je da je tek u Dejtonu nastala država BiH

Toliko su uporni u plasiranju neistina o nastanku države Bosne i Hercegovine da čak ignoriraju elementarnu činjenicu da je ona kao međunarodno priznata država primljena u članstvo UN-a bitno prije, kada nije bilo ni pomena o Dejtonskom sporazumu. Odbacujući ovu činjenicu, potenciraju obmanu da je Bosna i Hercegovina nastala tek putem Dejtonskog sporazuma, i to voljom entiteta, pa insistiraju da dan potpisivanja tog sporazuma bude proglašen kao dan Bosne i Hercegovine, umjesto Dana državnosti, dana ZAVNOBiH-a.

Naravno, Dejtonski sporazum nema nikakve veze s nastankom Bosne i Hercegovine, ali ima sa kontinuitetom njenog postojanja, prije i poslije tog sporazuma. Da je Bosna i Hercegovina nastala tek putem Dejtonskog sporazuma, onda bi tek poslije tog sporazuma uslijedio njen prijem u UN. Ne odgovara im činjenica da je milenijsku državnost Bosna i Hercegovina potvrdila i afirmirala voljom predstavnika svojih naroda i građana na zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943, te na referendumu 29. februara i 1. marta 1992. gdone, a ne voljom bilo kakvih entiteta ili kantona.

Dejtonskim je sporazumom precizirano da će njegove potpisnice, bivše zaraćene strane “poštovati suverenu jednakost jedna druge”. Iz ovoga proizlazi da Beograd i Zagreb krše Dejtonski sporazum poduzimajući akcije s ciljem da Bosna i Hercegovina bude manje suverena nego što su suverene Srbija i Hrvatska.  Znaju da ih u tome mogu efikasno zaustavljati međunarodna zajednica i lokalni politički faktori identificirani s vrijednostima svoje domovine Bosne i Hercegovine. Upravo zato, dok se ponašaju protivno Dejtonskom sporazumu, žele ukinuti mehanizme zaštite u njegovoj implementaciji, odnosno žele ugasiti OHR i ulogu visokog predstavnika, a iz pravosuđa isključiti strane sudije. S obzirom na to da su ovi mehanizmi zaštite eksplicitan sadržaj Dejtonskog sporazuma, očito je da Srbija i Hrvastska žele ukinuti i slovo i duh tog sporazuma, iako se u javnosti predstavljaju da se zalažu samo za njegovo “slovo”, odnsono za njegovu dosljednu provedbu.

Odvraćanje međunarodne zajednice od podrške BiH

Beograd i Zagreb žele da oslabi obzir međunarodne zajednice prema obavezama koje ona ima u implementaciji Dejtonskog sporazuma. Cilj im je da se postupno smanjuje i da konačno prestane podrška međunarodne zajednice teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, zbog čega orkestrirano propagiraju o bošnjačkim težnjama za unitarizacijom Bosne i Hercegovine. Domoljubne društvene i političke činioce žele vidjeti razjedinjene, međusobno suprotstavljene izvan onoga što se može opravdati demokratskim principima i potrebama. Trn u oku su im društveni i politički faktori za koje cijene da mogu biti integrativni faktor za odbranu Bosne i Hercegovine u slučaju vanrednih prilika i poremećaja sigurnosne situacije.

Kršenje Dejtonskog sporazuma proteklih godina ispoljavalo se pokušajima manipulacije dijelovima Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Povodom obilježavanja nelegalnog Dana Republike Srpske, 9. januara, vlasti tog entiteta angažirale su policijske i vojne formacije protivno odredbi Člana III, Aneksa 1A Dejtonskog sporazuma da te formacije “moraju djelovati konzistentno sa teritorijalnim integritetom, suverenitetom i političkom nezavisnošću  Bosne i Hercegovine”. Pri tome treba imati u vidu da su prema Dejtonskom sporazumu – Aneksom 1B Sporazuma o regionalnoj stabilizaciji, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina pristale na obavezu za uspostavu i održavanje balansa po srazmjeri 5:2:2 za pet tipova naoružanja (tenkovi, oklopni transporteri, artiljerija, avioni i helikopteri). Ograničenja u tom pogledu pokušavaju savladati uspostavom kvalitativnog debalansa putem nabavki što razornijeg naoružanja. U svakom slučaju, očito je da se Srbija i Hrvatska nadmeću u naoružavanju, izazivajući sumnje da, pored kvalitativnog debalansa, narušavaju i kvanititativni iz pomenute srazmjere 5:2:2, što bi bilo grubo protiv Dejtonskog sporazuma. Upravo zato što takve sumnje postoje u javnosti, OSCE, s dejtonskim mandatom kontrole tog balansa, treba preciznije obavještavati javnost o nalazima svojih inspekcijskih timova i poduzetim mjerama da se sporazumni balans zaštiti od narušavanja, na štetu bilo koje sporazumne, bivše zaraćene strane.

Kontroverze u pogledu ljudskih prava

Bivše zaraćene strane, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Dejtonskim su sporazumom prihvatile da će osigurati “najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava  i fundamentalnih sloboda”. Međutim, upravo u toj oblasti nalazi se najveći apsurd zato što, uz prihvaćenu obavezu osiguranja najviših standarda ljudskih prava, nekim svojim odredbama Dejtonski sporazum daje suviše prostora za ugrožavanje ljudskih prava i sloboda. Tako je taj sporazum postao istovremeno instrument i zaštite i ugrožavanja ljudskih prava i sloboda. Naprimjer, građani Bosne i Hercegovine nemaju jednaka prava za kandidiranje na funkciju člana Predsjedništva BiH i za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Diskriminacija na etničkoj osnovi legalizirana je nazivom entiteta Republika Srpska, što je u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine. Tako legalizirana diskriminacija otvorila je prostor njenog širenja u raznim stranama društvenog života, što pokazuje činjenica da srpski i hrvatski lideri imenuju gradove Bosne i Hercegovine kao “srpske” ili “hrvatske”, iako je u njima, prije genocida i progona, bošnjačko stanovništvo bilo većinsko ili približno jednako zastupljeno kao i srpsko, odnosno hrvatsko. Takva praksa diskriminacije imala je za posljedicu pritisak na povratnike ili odvraćanje od povratka u mjesta odakle su Bošnjaci tokom rata u kampanjama genocida protjerani. Pri tome treba imati u vidu da je Dejtonskim sporazumom “nediskriminacija” eksplicitno zagarantirana. (Član II, Aneks 4, Ustav BiH)

Odbacivanje dejtonskih obaveza o javnim korporacijama

Pored naprijed navedenih, ne provode se ni drugi sadržaji Dejtonskog sporazuma, kao što su, naprimjer, odredbe Člana I, Aneks 9, Sporazuma o osnivanju javnih korporacija Bosne i Hercegovine. Srpski i hrvatski politički lideri, poznati po zalaganju za podjelu, a zatim i za unštenje Bosne i Hercegovine, ne prihvataju da se na državnom nivou osnivaju korporacije za oblast elektroenergetike, telekomunikacija, putnog i željezničkog saobraćaja. Ova je oblast provedbe Dejtonskog sporazuma izvan pažnje odgovornih za njegovu implementaciju.

Vrlo je važno da se, prema odredbama Dejtonskog sporazuma, na njegovoj implementaciji angažira međunarodna zajednica. Izvanjski utjecaji mogu i trebaju biti od pomoći, ali su besmisleni ako građani i narodi unutar Bosne i Hercegovine, u svom, pa i širem interesu, ne izgrade strukturu političkih, državnih i drugih društvenih činilaca koji će na osnovama izgradnje međunacionalnog priznavanja i povjerenja, što je glavna ambicija Dejtonskog sporazuma, brinuti o svom prosperitetu, kojega nema bez mira i sigurnosti.

Sve to, u etničkim okvirima i međuetničkim odnosima podrazumijeva iskrenu kritiku i samokritiku ponašanja svih sudionika implementacije Dejtonskog sporazuma.

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!