S Kamenim spavačem Maka Dizdara, Dervišom i smrti Meše Selimovića i Pobunama Derviša Sušića načinjen je svojevrstan prevrat u dotadašnjem shvatanju i razumijevanju bošnjačke književnosti i otvorena su vrata za nastanak brojnih drugih važnih bosanskohercegovačkih književnih ostvarenja

Piše: Edib KADIĆ

Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” i Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića organizirali su 15. i 16. decembra naučni skup povodom obilježavanja 50. godišnjice od objavljivanja pjesničke zbirke Kameni spavač Maka Dizdara, romana Derviš i smrt Meše Selimovića i zbirke pripovijedaka Pobune Derviša Sušića. Na skupu su učestvovali uvaženi profesori književnosti i jezika iz cijele Bosne i Hercegovine, kao i lingvisti i drugi naučni i kulturni radnici.

Predsjednik BZK “Preporod” prof. dr. Senadin Lavić u uvodnom je obraćanju istakao kako je ovo izuzetno važan skup jer podsjeća na ljude koji su prije pedeset godina pronijeli i etablirali nešto što se zove bosanski duh, upitavši se jesu li današnji naučnici nakon pedeset godina kadri ponuditi neke nove interpretacije ova tri izuzetno vrijedna književna prvaka.

Tim pitanjem tokom dva dana rada naučnog skupa bavilo se 26 njegovih učesnika. O Maku Dizdaru i njegovom Kamenom Spavaču govorili su: akademik Muhamed Filipović, akademik Dževad Jahić, prof. dr. Sanjin Kodrić, prof. dr. Vedad Spahić, dr. Gorčin Dizdar, prof. dr. Vanda Babić, mr. Naida Osmanbegović, prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić, prof. dr. Amira Turbić‑Hadžagić, doc. dr. Edim Šator, mr. Jasmin Hodžić, mr. Novica Vujović i mr. Dajana Ajanović‑Selesković. O Meši Selimoviću i romanu Derviš i smrt svoje radove predstavili su prof. em. dr. Elbisa Ustamujić, doc. dr. Selma Raljević, mr. Dijana Begović, doc. dr. Lejla Žujo‑Marić, doc. dr. Aida Džiho-Šator i prof. dr. Almedina Čengić, dok su o Dervišu Sušiću i zbirci pripovijedaka Pobune izlagali prof. dr. Amira Dervišević, doc. dr. Sead Šemsović, prof. dr. Dijana Hadžizukić, doc. dr. Vildana Pečenković, doc. dr. Amra Memić, Nehrudin Rebihić, MA, i mr. Mirzana Pašić‑Kodrić.

Prevrat iz 1966. godine

Učesnici su se složili kako sva tri djela ukazuju na isprepletenosti Bosne i bosanskog čovjeka: budući da je Bosna u jednom trenutku prolazila kroz ideološku i političku potlačenost, takvo što se neminovno odrazilo i na njenog čovjeka koji trpi, ali se i opire. Bilo je govora i o samom jeziku ovih triju djela, ali i onih drugih koja nastaju nakon 1966. godine i uopće o njihovoj važnosti za književnost, kulturu i društvo u cjelini. S distance od pedeset godina učesnici su ponudili sasvim moderna i savremena tumačenja i razumijevanja ovih djela, kao i njihovog značaja za cjelokupnu bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost i kulturu.

S Kamenim spavačem Maka Dizdara, Dervišom i smrti Meše Selimovića i Pobunama Derviša Sušića načinjen je svojevrstan prevrat u dotadašnjem shvatanju i razumijevanju bošnjačke književnosti i otvorena su vrata za nastanak brojnih drugih važnih bosanskohercegovačkih književnih ostvarenja. Sanjin Kodrić, predsjednik Matičnog odbora BZK “Preporod” i profesor bošnjačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u uvodnom izlaganju o književnohistorijskom značaju ovih djela ukazao je na njihovu važnost ne samo za savremenu bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost već i za samoprepoznavanje i prepoznavanje naše kulture.

“Nakon pojave pjesničke zbirke Kameni spavač Maka Dizdara, romana Derviš i smrt Meše Selimovića, ali i zbirke pripovijetki Pobune Derviša Sušića, koja se nerijetko zaboravlja u ovom kontekstu, a koja po svojoj važnosti i književnopovijesnoj poziciji vjerno slijedi Dizdarevo i Selimovićevo djelo, stanje u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti bitno je promijenjeno, prije svega iznutra, u imanentno književnome smislu, ali se istovremeno mijenjao i status ovih do tada zvanično nepriznavanih, nepostojećih književnosti unutar tadašnje jugoslavenske interliterarne zajednice.

Nakon perioda izrazito ideološki orijentiranog socrealizma neposredno nakon Drugog svjetskog rata i nešto liberalnijeg vremena poratnog predmodernizma iz druge polovine pedesetih i početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, u kojem se počela konstruirati najznačajnija generacija u našem savremenom književnom stvaranju, i Kameni spavač Maka Dizdara, i Derviš i smrt Meše Selimovića označili su, između svega ostalog, i veliki povratak Bosni u savremenoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, a isti je slučaj i s Pobunama Derviša Sušića”, pojašnjava Kodrić, te ističe kako je taj povratak Bosni najuočljiviji na tematskoj ravni, ali da “u skladu s karakterističnim modernističkim osjećanjem svijeta i života, pričajući o Bosni i njezinom svijetu, ova tri djela istovremeno pričaju i univerzalnu ljudsku priču i time Bosnu i njezin svijet, kvalitetom ovih djela, odnosno njihovim estetskim dometima, uvode na velika vrata u okviru prvorazredne književnosti u znatno širem književnom i kulturalnom kontekstu”.

Kodrić smatra da su ova djela bila i važan “dokaz” o stvarnom postojanju i o stvarnoj vrijednosti ovdašnje književne prakse, a koja je dotad bila smatrana “prije svega pokrajinskim, provincijskim i marginalnim dijelovima srpske ili hrvatske književnosti”.

Otvarajući pitanje postojanja književnosti Bosne, već 1967. godine Muhamed Filipović objavit će “danas glasoviti tekst Bosanski duh u književnosti – šta je to?, a koji je bio potaknut upravo Dizdarevim Kamenim spavačem i apsurdom na koji je ova knjiga, prepuna upravo Bosne, tako jasno ukazala – apsurdom da izrazito bosanski književni tekst zvanično nije niti može biti bosanski”, istaknuo je Kodrić.

Bosanski duh Muhameda Filipovića

Skupu je prisustvovao i akademik Muhamed Filipović, koji je govorio o odnosu bosanskog društva i javnosti prema Maku Dizdaru, Meši Selimoviću i Dervišu Sušiću te, kao neposredni svjedok vremena, prisutnima rasvijetlio neke detalje iz života i rada sva tri autora, ističući kako su bili napadani, protjerivani te kako su prolazili kroz mnoge nedaće upravo zbog onoga što su kao književnici pisali, kao i zbog ideja koje su bile protkane kroz njihova književna djela. “Postavljajući pitanje šta je zajedničko trojici pisaca i svim našim ostalim književnicima, došao sam do zaključka da se oni kao nosioci duha nalaze u konstantnoj opoziciji prema nosiocima vlasti, i to je njihov najveći problem. Vlast ne zna da tolerira duh, a duh ne zna za vlast, jer duh je sam po sebi vlast, vlast nad samim sobom”, naznačio je Filipović.

Na naučnom skupu izlagao je i akademik Dževad Jahić, koji je kao lingvist govorio o 1966. godini i njenom značaju za bosanski jezik. Jahić je naglasio da govoriti o godini moderne književne afirmacije bosanske jezičke tradicije, zapravo, znači pokušati pronaći ono što je najdragocjenije i ono što je u razmišljanjima o ovoj trojici naših velikih pisaca ključno, a što bi na svoj način predstavljalo i neku novinu za sve one koje ovaj fenomen iz 1966. godine zanima.

“Te godine pojavljuju se tri djela koja uistinu jesu čin pune afirmacije onoga što se više vjekova prije toga događalo na ovim prostorima i što je ugrađeno u ono što mi lingvisti nazivamo jezičkom tradicijom. Bez ove jezičke tradicije, njene dubine, slojevitosti i kontinuiteta, nijedno od ovih djela ne bi se moglo pojaviti, jer svako od ova tri djela i svaki od ova tri pisca u sebi i u svojoj umjetničkoj viziji duboko nose Bosnu, doživljaj Bosne, vraćanje Bosni, bježanje od Bosne i neizbježno ponovno vraćanje u Bosnu, u zemlju u kojoj je dugo osporavana ta kulturna linija razvoja i taj kontinuitet koji određujemo kao jezički kontinuitet Bosne i Hercegovine i samog bosanskog jezika.” Godina 1966., smatra Jahić, označava godinu afirmacije bosanske jezičke tradicije upravo zbog toga što su tada “ova tri izuzetno nadarena pisca” objavila svoja najznačajnija djela, “a svaki od njih na svoj specifičan način pripada ovoj jezičkoj tradiciji, iako se u to vrijeme, šezdesetih godina prošlog stoljeća, ta ista tradicija ne naziva bosanskom u jezičkom smislu, niti se razumijeva kao takva”, objašnjava Jahić.

Šta je to makologija

Gorčin Dizdar, Makov unuk, na naučnom skupu govorio je o neizbježnoj temi onda kad je riječ o djelu Maka Dizdara – o transformacijama neomanihejskog misaonog naslijeđa u Kamenom spavaču i njihovoj recepciji. S ovim u vezi, ukazao je i na neke žestoke kritike koje su se pojavile i u pjesnikovom vremenu, ali koje se javljaju i danas.

“U uvodu u zbirku eseja Slovo o Maku Enver Kazaz istakao je vrijednost različitih pristupa Dizdarevom djelu, ali je osudio njenu ‘pseudokontekstualizaciju, čiji začetak svakako leži u eseju Bosanski duh u književnosti Muhameda Filipovića’. Prema Kazazu, problem Filipovićevog pristupa je sljedeći: ‘Konceptualizirajući na esencijalistički način bosanskohercegovački kulturni povijesni identitet, Filipović ga je preimenovao u duh da bi mu zatim dao karakteristike apovijesnosti, transvremenitosti, oslobodivši ga kulturne i povijesne hibridizacije i dijalektičnosti, a u svojoj interpretaciji Dizdareve poezije lišio njene stihove kulturno-povijesnih naslaga zarad metafizički konceptualiziranog bosanskog duha koji kao deridaovski shvaćen prazni označitelj lebdi iznad svake kulturne i umjetničke kreacije i uređuje njene idejne fabule’”, citirao je Dizdar određene pasuse iz eseja Envera Kazaza te dodao kako još radikalnije zvuče prigovori Nenada Veličkovića, koji preuzima Kazazov koncept makologije, nazvavši je, “filozofsko-naučnom alhemijom”.

“Osvrćući se na metodu niza autora koji su pisali o Dizdarevoj poeziji, Veličković se retorički pita i odgovara: ‘Šta je njena metoda? Zaključivanje na građi odabranoj tako da osigura poželjne zaključke? I opet, kome poželjne? Ideologiji koja se predstavlja kao nauka o književnosti?’ Dok Kazaz svoje neistomišljenike optužuje za pogrešno čitanje Dizdarevog djela, Veličković ih dodatno diskvalificira svrstavajući ih u kategoriju ideologije koja je suprotstavljena istinskoj nauci. Na jednom primjeru pokazat ću s kakvom lakoćom Veličković drugim autorima neopravdano pripisuje etiketu ideologije citirajući esej Hanife Kapidžić-Osmanagić koji, između ostalog, sadrži rečenicu: ‘Pomno izučavanje literature o ovim pitanjima učinilo je da prihvatim opciju Aleksandra Solovjeva, a preko njega i Maka Dizdara, o uskoj povezanosti bogumila i stećaka koji nastaju u auri bogumilske specifičnosti Bosne i bez te široke aure ne mogu se do kraja objasniti’”, dalje pojašnjava Gorčin Dizdar, kazavši kako Veličković na ove citate navodi tvrdnju Marka Vege da “u prvom redu treba apriori odbaciti svaku pomisao na tvrdnju da su spomenici na Radimlji svojina vjernika Bosanske crkve, koju mnogi učenjaci smatraju heretičnom”.

“Da bi onda Veličković zaključio: ‘Makologija zna da su Solovjev i Mak Dizdar bili u ograničenoj zabludi, ali se pravi da ne zna. Ono što je Mak mogao znati i zbog čega se možda u Kamenom spavaču bogumili ne spominju nijednom, ona drži za nebitno.’ Zaista je teško shvatiti kako je Veličković mogao doći do ovakvog zaključka… Mislim da Veličkoviću preostaje jedino da i samog Maka Dizdara optuži za ideologiju. Kazazova kritika onoga što on naziva ‘bosnocentrično i bošnjakocentrično čitanje Dizdara oslonjeno na ideološki postavljen bogumilski mit’ suptilnija je od Veličkovićeve, iako pitanje njene opravdanosti ostaje otvoreno”, zaključuje Gorčin Dizdar, koji je svoje izlaganje završio pitanjem: “Da li tzv. bosnocentrično čitanje Kamenog spavača zaista predstavlja ideološku zloupotrebu ovog književnog djela ili čak i stvaranje opasne nacionalne mitologije, ili ono, pak, s obzirom na činjenicu da su kolektivni identiteti po definiciji ideološke tvorevine, nudi jedan, u ovom trenutku, utopijski, ali ipak moguć okvir za zamišljanje savremenog, otvorenog, pluralističkog i dinamičkog bosanskohercegovačkog identiteta?”