“Kada sam upisivao Akademiju, zaista mi je domet bio Hollywood i svjetska scena. Znao sam govoriti 'kad jednog dana dobijem Oskara' i zbog toga su mi se moje kolege na simpatičan način smijale, a i ja sam to uvijek kroz šalu lijepo umotavao, pa je to tako ostalo kao uzrečica – 'kad jednog dana dobijem Oskara'. A šta je Hollywood nego sami vrh filmske industrije i glumac koji drži do sebe treba da teži ka samom vrhu?! Pa šta će mi onda biti krajnji cilj nego ondje gdje to rade najbolje na svijetu, gdje mogu napredovati i biti bolji, ja se ne mogu zadovoljiti ni s čim manjim”

Razgovarao: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Adnan Hasković rodio se 1984. godine u Sarajevu. Akademiju scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu upisuje 2003. godine, a bosanskohercegovačka publika ga pamti još od njegovih prvih nastupa u Narodnom pozorištu u predstavama Legenda o Ali-paši, Prvi put s ocem na izbore, Tvrđava, Jedan čovjek i jedna žena: Ženidba, Balada o Omeru i Merimi. Od 2008. godine postaje uposlenik SARTR-a, u kojem se proslavio ulogom u predstavi Ana Karenjina. Hasković je glumio i u brojnim bh. filmovima i serijama, poput Teško je biti fin, Ritam života, Sevdah za Karima, te Lud, zbunjen, normalan, Pečat, Kućni ljubimci, Dva smo svijeta različita. Svjetsku slavu stekao je glumeći u blockbusteru Snowpiercer režisera Bonga Joon-hoa, s vrhunskim glumcima poput Chrisa Evansa, Eda Harrisa, Johna Hurta, Tilde Swinton i brojnih drugih. Nakon toga, uslijedila je i uloga u filmu Twice Born režisera Sergija Castellitta, u kojem je Hasković igrao s oskarovkom Penelopom Cruz i Emilom Hirschom. Nekoliko godina kasnije, dobio je ulogu u poznatoj seriji Legends, u kojoj je rame uz rame glumio sa Seanom Beanom. Hasković za Stav govori o trenutnom stanju bosanskohercegovačke kinematografije, filmskoj industriji u vremenu pandemije novog virusa korona…

STAV: Kakvo je trenutno stanje u filmskoj industriji generalno i kako se Vi snalazite u ovom “dobu korone”?

HASKOVIĆ: Ovo je faza kada glumci moraju biti strpljivi i kad se moramo naoružati velikim strpljenjem, koje je inače karakteristično za ovu profesiju, koja je i s koronom i bez nje uvijek neizvjesna. U jednoj godini se ništa ne desi, a onda jedan dan sjedim na kahvi i dobijem poziv da bih već prekosutra trebao biti u Pragu da snimim nekoliko epizoda sa svjetski poznatim glumcima. Svi mali planovi koje si imao u iduća dva mjeseca se tako jednim telefonskim pozivom poruše, tako da uvijek moram biti spreman na tu vrstu šoka koja nije neobična za nas glumce. Tako je i s kastingom. Pošto imam agente koji me zastupaju u Italiji, Rusiji i Velikoj Britaniji, svaki čas mogu očekivati da dobijem kasting za koji imam samo tri-četiri dana da ga snimim. To je ponuda za posao, tu uvijek moram biti spreman da me zovnu u uži krug, nakon čega bih morao ići i lično se sastati s ljudima na svakom pedlju svijeta. To su sve stvari koje su dio ovog neizvjesnog posla. Sada, s koronom, sve je usporilo i sve svjetske produkcije imaju veliku bojazan jer korona sa sobom nosi određene limite. Više se veliki broj ljudi ne može skupiti na bilo kojem mjestu, što je za filmski set nepojmljivo. Ako govorimo o filmskom setu, tu mora biti minimalno 100 ljudi, pa je to u startu prepreka. Sada cijela filmska industrija traži načine i platforme pristupa samom snimanju.

STAV: Možemo primijetiti da se posljednjih mjeseci glumci, estradni umjetnici i izvođači veoma često žale na novonastalu situaciju i mjere restrikcije koje ih sprečavaju da rade svoj posao. Kakav je Vaš komentar na ove primjedbe? Da li bi trebalo napraviti dodatni pritisak kako bi se mjere olabavile, ili bi ipak trebalo pričekati još jedno određeno vrijeme?

HASKOVIĆ: To je kao i kada slušam neke velike biznismene koji imaju lanac svojih fabrika ili firmi. Ne znam šta su svi oni radili posljednjih 20 ili 30 godina ako sada nisu u stanju da malo stanu na loptu i pogledaju šta se dešava. Mada, Balkan je čitav takav, prepun “kukavica” koje samo kukaju. Mi nikada ne tražimo uzrok problema kako bismo pronašli rješenje. Ne. Mi ćemo se dobro iskukati, pa ćemo tu potrošiti života, energije i živaca, da bismo onda opet to prihvatili kao realnost, činjenicu koju kuknjavom ne možemo promijeniti. To je taj naš mentalitet koji me oduvijek nervirao, razne nepravde koje se dešavaju u našem društvu, tu vrlo često postoje pravni elementi kroz koje bi čovjek mogao reagirati i ukazati na određene nepravilnosti. Međutim, to se skoro nikada ne dešava, najčešće su to samo na kahvama najveći revolucionari i buntovnici. Smatram da se iza svega toga krije velika slabost, nemoć, nepriznavanje i laganje samog sebe, jer od priče nema ništa, treba djelovati. Kada je riječ o ovoj situaciji, negdje između je istina. Na određene načine treba reagirati, ali ne kuknjavom. Zašto se niko nije dosjetio da pronađe i osmisli novu platformu u kojoj sve opet može normalno funkcionirati? Ako je riječ o teatru, a usko sam vezan za teatar pa o tome mogu pričati, ne moraju se raditi predstave od 30 ljudi na sceni. Mogu se raditi predstave od dva ili tri čovjeka, najviše deset. Neke od najuspješnijih predstava na Broadwayu su s dva čovjeka, sa i bez korone. Ako ništa, nama je rat pokazao da se itekako, bez velikih finansija, a u velikoj opasnosti od dojava i granata, mogu održati vrhunske predstave gdje imate u publici 300 ili 400 ljudi. Pamtimo mi vrijeme i gore od korone u kojem su se radile sjajne predstave, sjajni umjetnički izričaji o kojima se i danas priča. Ne bih tražio izgovore, već nove načine.

STAV: Radili ste pozorišne predstave, a kasnije i film. Prema čemu gajite veću ljubav, šta Vam više odgovara?

HASKOVIĆ: Više mi leži film. Ali opet, i teatar mi je vrlo drag. Dobar glumac mora biti spreman i na jedno i na drugo. Film je specifičan. Mnoge moje kolege ne shvataju poentu filma. To mora biti život, tu nema teatraliziranja, naglašavanja, prenaglašavanja. U filmu je poželjno kada ti je artikulacija lijena. Ako se taj tvoj lik tek probudio, jutro je, ne može on pričati savršeno, ne može biti horan i svjež. To nije prirodno. U tome leži čar filma koji me tjera da sva svoja čula upotrebljavam do maksimuma. Ako je neka ljubavna scena, leži se ujutro u krevetu, šta to ti likovi nemaju jutarnji zadah iz usta, a bude se skoro pa bez izuzetka našminkani? To su sitnice koje film ne trpi. Ja kao glumac uvijek to moram da pratim i analiziram i u životu i na setu. Recimo, nekad u nekoj svađi, ili u nekoj radosti, nisi uvijek jednako veseo ili ljut. Nekad je ta svađa artikulirana, a nekada ti pukne glas nakon pete rečenice i više ti nije do toga. Pa zašto se onda pretvarati na filmu da su stvari drugačije ako one u stvarnom životu to nisu? Eto, tu je ta razlika između filma i teatra. Zato nekada prezirem neke predstave, a puno sam ih odbijao. Moje neke kolege ne slažu se sa mnom, možda me i smatraju obijesnim. Možda je to njihov strah jer nisu u stanju da svoj integritet izgrade kao umjetnici. Ako postoji ugovor, to ne znači da me se može zloupotrebljavati i to ne znači da upravnik koji je došao može prisiljavati ljude da rade ono što ne žele, a ni on istovremeno ne poštuje pravila koja su propisana tim zastarjelim zakonom prepisanim iz nekog davnog vremena. Daj da se izbace četiri predstave kako bi se zadovoljila norma i forma, a kakve će one biti, a najčešće su bez ikakvog sadržaja, to već nikoga nije briga. Ljudi ne žele da čuju istinu. Radije bi da lažu i sebe i druge nego da se kaže istina kako bi se pokušalo nešto promijeniti. Nisam čovjek i umjetnik forme, već suštine, kako u privatnom, tako i u poslovnom životu. Onda na osnovu toga pokušavam da radim unapređujući sebe, a kako mijenjam sebe, mijenja se i svijet oko mene. Drugo me ne interesuje.

STAV: Saznali smo od nekih Vaših kolega da Vam je tokom studija na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu krajnji cilj bio Oskar. Ima li tu istine?

HASKOVIĆ: Kada sam upisivao fakultet, svoj životni put i karijeru nisam zamišljao da mi krajnji domet bude Narodno pozorište i da tu budem do penzije. Kada sam upisivao Akademiju, zaista mi je domet bio Hollywood i svjetska scena. Znao sam govoriti “kad jednog dana dobijem Oskara” i zbog toga su mi se moje kolege na simpatičan način smijale, a i ja sam to uvijek kroz šalu lijepo umotavao, pa je to tako ostalo kao uzrečica “kad jednog dana dobijem Oskara”. A šta je Hollywood nego sami vrh filmske industrije i glumac koji drži do sebe treba da teži ka samom vrhu?! Pa šta će mi onda biti krajnji cilj nego ondje gdje to rade najbolje na svijetu, gdje mogu napredovati i biti bolji, ja se ne mogu zadovoljiti ni s čim manjim. Akademija je tu da te izuči zanatu i ponudi smjernice, a ti si taj koji moraš sebi otvoriti sva ostala vrata kako bi se probio u svijetu filma. Hvala Bogu da sam bio u toj klasi gdje je predavao profesor Izudin Bajrović, koji nije nametao svoje stavove, već je iz tebe izvlačio ono što ti nudiš. Uvijek nam je govorio da on nema šta s nama raditi ako nismo upisali Akademiju kako bismo se sutra bavili tim poslom sa strašću, da nam to bude put. I takvim lijepim pristupom pripremio me je da se poslije Akademije borim sam i da je diploma tek početak.

STAV: Kažite nam kako je došlo do toga da glumite u blockbusteru Snowpiercer?

HASKOVIĆ: To je došlo spontanim kastingom koji uopće nisam htio ni da snimim. Tada sam sarađivao s Anilom Gajević, koja je tek bila pokrenula svoju agenciju. Radio sam neku predstavu, da li je Omer i Merima pokojnog Kupusovića, ili Prvi Put s Ocem na izbore istoimenog režisera u Narodnom pozorištu. Poslije predstave došla je Anila i govori nam da ima neki kasting. Ona mene i Aldina nagovara. Trebalo je da se snimi nekih pet ekspresija lica, to mi je nešto vrijeđalo inteligenciju. “Bože budala”, kontam u sebi, “kome to treba i šta će im to?” A Anila nema nikakve informacije, samo zna da je neki projekt u pitanju i da im to treba. Ona uporna. Poslušasmo je i ja sam bio potpuno na to zaboravio. Prošlo je petnaestak dana, zove Anila da sam dobio ulogu, zovu me da dođem u Prag, režiser želi da me vidi. Ispostavit će se da je to Bong Joon-ho, režiser koji je ušao u historiju filmske akademije, dobio je tri Oskara, a Snowpiercer mu je bio prvi svjetski poznati film. Saznam da je tu jedan od producenata i režiser kultnog filma Old Boy. Govorim sebi: “Vidi Božije blagodati, potpuno spontano dođeš u ovakvu situaciju. Misliš o nečemu da nešto nije dobro za tebe, a dragi Bog te razuvjeri.” Odmah sam se sprijateljio s režiserom. On počeo pričati o Kusturici, čiji rad veoma cijeni i poštuje. Hoće sa mnom da priča na bosanskom, upamtio je neke replike iz filma Sjećaš li se Dolly Bell?. Ma to je bila jedna takva glorifikacija Emira Kusturice, kao što je i realno ako ćemo biti pošteni, on stvarno jeste režiserski velikan bosanskohercegovačkog filma. Ovdje zaista moramo razdvojiti čovjeka privatno i režisersko djelo, a on je u jednom ranom periodu napravio četiri kultna filma koja su razoružala svjetsku kinematografiju.

STAV: Kako je bilo raditi s Chrisom Evansom, u svijetu poznatim pod imenom Captain America, kao i s oskarovcima koji su radili Snowpiercer?

HASKOVIĆ: Da on igra u Snowpierceru, saznao sam tek u Pragu. Onda sam saznao da igram u filmu s pet oskarovaca. Evans je već bio faca među publikom. To su zaista sve divni ljudi, s nekima od njih sam se susreo u Sarajevu kasnije kada su dolazili. Taj film se završi, izađe i postade kultni. Te je godine bio među top tri filma. Sada već rade po njemu serije, a vidjeli smo šta se kasnije desilo s režiserom i način na koji je dobio Oskar. Baš me Bog počastio da radim s tim velikanima filmske umjetnosti, a koji su toliko jednostavni, toliko te uvažavaju da je nevjerovatno. Ja sam balavac od 28 godina koji je tek koraknuo u svijet filma. Već sam bio uradio Twice Born, ali on nije još imao svoju premijeru. Doživio sam takvo poštovanje da nisam mogao da vjerujem. Onda, ono u čemu se to iskustvo razlikovalo od svih dotadašnjih jeste da je režiser radio na pripremi za film pet godina i napravio sjajan storyboard u kome stripovski ima nacrtan sve i jedan kadar kako će film izgledati. Sve. I danas imam kopiju originala, čuvam to kao uspomenu. Oslikan je moj lik u njemu, kao i svi ostali. Ako ti je nešto nejasno, otvoriš storyboard i sve vidiš kako nešto treba tu na sceni da izgleda. Tako to rade majstori i to mi je prvi put da se susretnem s pojmom storyboard. Ovdje to niko nažalost ne radi. I bez obzira na to što sve to ima spremno, nijedna scena nije prošla a da me režiser, kao i ostale kolege, nije pitao kako bih ja lično uradio tu i tu scenu.

STAV: Kakvo je stanje kinematografije u Bosni i Hercegovini?

HASKOVIĆ: Stanje kinematografije je najblaže rečeno katastrofalno. Osim činjenice da nas već godinama, kroz razne poluge vlasti, vode mediokriteti i polusvijet kojima je pojam kultura apsolutno nepoznat, a samim tim nemaju ni sluha za kulturu generalno, a tu spada i film, novac koji se izdvaja za izradu filma je ponižavajući. U ozbiljnijim demokratskim društvima ne može se napraviti jedan čestit film od ukupnih sredstava koja se izdvajaju za godinu na Fondaciji za kinematografiju. Eh, sad, iako je tako ponižavajuća suma koja se izdvaja za kinematografiju, unutar same te fondacije već godinama postoje razna kršenja zakona, statuta fondacije i konkursne procedure. Politički instruiran upravni odbor, biranje podobne i nestručne komisije, razni sukobi interesa i potpuna netransparentnost. Stanje kinematografije ne postoji, nema ga. Ne postoji ni tržište, ni bh. film ne postoji. Nažalost, to su činjenice, da se ne lažemo. Ponekad me jako iritira demagogija i prazne floskule u javnim istupima pojedinih ljudi iz moje umjetnosti, samoprozvanih intelektualaca i tzv. akademske elite, koji su imali priliku u prošlosti promijeniti stanje stvari, ali su bili isuviše zaokupljeni trkom za materijalizmom i bavljenjem isključivo svojim ličnim interesima i pristajanjem na nepotizam zarad umjetnosti i mnoge druge nečasne, nemoralne i neetične postupke, tako obeščašćujući sebe i gubeći svaku vrstu integriteta.

Nije mi jasno, ako odveć nisu poduzeli ništa da promijene stanje društva nabolje za ovoliko godina, kako onda bar ne uviđaju realnost u kojoj trenutno živimo, kojoj su dobrim dijelom i oni doprinijeli?! Zar se ne bi mogla godišnje producirati makar tri manja filma mladih autora, pa ako mora i nazor? Zar moraju filmovi koštati po pet miliona, daj mladom autoru 200-300 hiljada maraka neka napravi neki mali debitantski kreativni film. Neka to u početku bude i tendenciozno i na mišiće, ali neka se rade filmovi. Od deset projekata, bit će dva dobra, od 15, bit će četiri. Tako će se s vremenom poboljšavati kvalitet i iznjedrit će dobre filmove i promovirati nove i mlade režisere. Mora se dati prilika mladim autorima, ovo kako je sada ne ide nigdje. Mladi i perspektivni nemaju leđa iza sebe i ne mogu dobiti jednu marku od ionako mizernih sredstava Fondacije za kinematografiju. Da stvar bude gora, nemaju se kome ni žaliti na neregularnosti fondacije jer imate opciju da žalbu uputite istim onima koji o tome odlučuju – kadija te tuži, kadija ti sudi.

Što se tiče već afirmiranih autora koji su u prošlosti izgradili sebi ime u Evropi i svijetu, pa živi bili, iskoristite to i tražite novac malo i drugdje, zar ti je i ovih 200 hiljada potrebno?! Pustite mladog čovjeka neka radi. Ali ne. Svi ti koji su i mogli nešto promijeniti su licemjerni i nemaju svijest o zajednici, čast izuzecima, ali glasni su i žustri samo onda kada oni ne dobiju javni novac i kada je njihov interes doveden u pitanje. Veliki su to buntovnici, po medijima vrše razne atake na vlast i prozivanja svakoga ko im je kriv što nisu dobili sredstva. Sve je to u redu kada bi se iza toga krila istinski iskrena namjera da se stvari učine boljima i da mladim ljudima iza sebe ostave bolje stanje. Zaista sam razočaran stanjem bh. kinematografije, i to ne zbog sebe. Ja, hvala Bogu, imam alternativu, uspio sam te prilike na najbolji način iskoristiti, imam svoje reprezente i dolaze mi ponude za kastinge iz cijelog svijeta. Ali, boli te kada u svojoj zemlji za neke mlade ljude za koje zaista vidiš da posjeduju kvalitet nema mjesta i da ne mogu pristupiti nijednom dijelu tog kolača i u svakom smislu su prijetnja.

STAV: Poslije Snowpiercera izlazi film Twice Born, koji ste uradili zapravo prije Snowpiercera, samo je njegova premijera održana poslije. Kakva ste iskustva ponijeli s tog snimanja i kako je uopće raditi s divom kao što je Penelope Cruz?

HASKOVIĆ: Samo mogu reći da me dragi Bog počastio. Raditi s takvim ljudima, s glumicom koja je već ranije pokazala šta zna i umije, za to je dobila i Oskara, nevjerovatno je. Pozovu me ovdje u Sarajevu, kasting-direktorica Timka Grahić-Grin je režiseru Sergiju Castellittu pokazala moje fotografije u nekoj bazi, to ću sve kasnije saznati, a po njegovom vizualnom dojmu, mene je odmah izabrao za lik Gojka. Došao sam, odradio monolog, potpuno izdvojen iz konteksta, ima jako dobru glumačku strukturu. Prođe 15 dana, zove me Timka, kaže mi da bi voljeli da me vide, doći će Sergio Castellitto iz Italije. Imao sam informacije da će doći italijanski režiser i da će snimati film o Bosni, nisam znao da je riječ o jednoj od glavnih uloga, ne znam ništa. Volio bih isti monolog da uradim, samo uživo. Susret s njim je ispao mnogo bolje nego što sam očekivao. Prođe dvadesetak dana, zove opet Timka i pita me bih li mogao malo početi puštati bradu, Sergio bi volio da dođem do Italije da probamo dio gdje je lik dosta stariji, pa da vide kako ću se u tu priču uklopiti. A meni je tada 27 godina.

Kasnije ću tek saznati da ću glumiti lika kojem je 50 godina, pa su se oni pitali mogu li iznijeti tu ulogu. Pustim bradu, prođe mjesec, odem u Italiju, upoznam se s makeup artistom Alessandrom Bertolazzijem, čovjekom s kojim sam se sprijateljio, a koji će kasnije dobiti Oskara za film Suicide Squad. Bog me spojio s tako divnim ljudima s kojima i danas imam odlične kontakte. On me postario, rad na licu, perike, sijeda kosa. Kasnije ću od Sergija saznati da su lokalni ljudi gurali da prođe ovaj glumac, onaj glumac, ali njega sam ja zanimao i on me izabrao. Džaba, kad je Bog tebi nešto odredio, niko ti to ne može oduzeti. Poslije ću saznati da me nije samo Sergio Castellitto izabrao već da je u tome učestvovala i Penelope Cruz i da me ona izabrala za svog partnera, kao i Sergiova supruga Margaret Mazzantini, koja je napisala knjigu Twice Born, a koja je postala bestseler pa je ona zajedno sa suprugom pisala scenarij. Četvrti put sam išao u Italiju zbog kostima. Mislim se: šta je ovo sad, da mi je da ili dobijem ulogu ili ne dobijem, šta je ovo sad opet s nekim kostimima?! Kada sam došao u Italiju, pozvao me Castellitto da popričamo, pa mi je tu rekao da mi je uživo htio kazati da sam dobio ulogu, te mi je odmah i čestitao. Nije mi dao scenarij već mi je rekao da prvo knjigu pročitam, pa da će mi tek nakon toga dati scenarij. Tako me je htio uvući u taj lik Gojka, da uđem u svu tu priču.

STAV: Na početku intervjua obećali ste nam ispričati anegdotu koja se desila za vrijeme snimanja Snowpiercera.

HASKOVIĆ: Kada sam otišao u Prag da snimam Snowpiercer, Alessandro je otišao u London da radi na novom James Bond filmu u kojem Javier Bardem, oskarovac i Penelopin muž, igra glavnog negativca. Javier je dobio nekoliko dana slobodno, pa ih je Sergio pozvao u Rim da pogledaju film. On je pogledao Twice Born, vratio se u London i nastavio snimati Bonda. Alessandro me zove i kaže mi da je pored njega Javier i da i on želi da razgovara sa mnom. “Ali, prije nego njemu dodam telefon, on je malo dalje, moram ti kazati da sedam dana nakon što se vratio iz Rima samo priča o tebi i samo govori kako si napravio strašno dobru ulogu. Ne može da vjeruje kako si mlad a kako si dobro iznio tu ulogu, suprugu nije ni spomenuo, samo o tebi priča”, nekoliko puta mi je ponovio Alessandro. Čovječe, Javier Bardem govori tako o meni, pričam na telefon s Alessandrom, koji će za tri-četiri godine dobiti Oskara, a tamo John Hurt sjedi i puši cigaru, Tilda Swinton se nešto tamo vrti i prolazi tuda, ovamo Alessandro Bertolazzi priča kako ga Javier Bardem udavi pričajući o meni. Šta se ovo dešava? Bože dragi, je li ovo moguće?! Potpuno nestvarna scena. Daje mi Javiera na telefon, on mi priča da jedva čeka da se nađemo na premijeri da i ja vidim film. Govori mi kako će mi taj film otvoriti mnoga vrata, a ja samo govorim kako sam zaista počastvovan i da ne mogu iskazati koliko mi je drago što tako misli o meni.