Povodom članka objavljenog 14. januara 2016. godine u dodatku Dnevnog avaza Sedmica, kojim akademik Muhamed Filipović osuđuje pisanje časopisa Stav o učešću Branka Ćopića u napadu ustanika na selo Veliki Dubovik kod Bosanske Krupe 02. avgusta 1941. godine
PIŠE: Jasmin Grošić
Na samom početku teksta, Filipović bez ikakvih argumenata osuđuje pisanje Stava za koje tvrdi da se radi o „gadnoj i lukavoj podvali kojom se želi reći da nije uopće bilo nijednog Srbina koji bi bio prijatelj Muslimana, te da treba raskstiti sa svakom idejom o našem prijateljstvu“. Prvo bih sugerirao našem akademiku da u svojim narednim istupima koristi termin Bošnjaci a ne Muslimani, a potom da nam malo bolje pojasni o kakvom on to prijateljstvu govori. Možda onom koje je rezultiralo genocidom i ostalim užasima kojima smo svjedočili u vrijeme agresije na BiH. Malo ko bi bio sretniji od nas da u našoj Bosni svi narodi žive u slozi i prijateljstvu i da niko ne strahuje za budućnost svoje djece i od izbijanja novog krvavog sukoba.
Al’ da se vratimo našoj temi a to je Branko Ćopić – učesnik napada na Veliki Dubovik (i ostala bošnjačka mjesta u Krajini) da ili ne !?
Akademik kaže „ne“ i taj zaključak donosi bez ijedne premise, kao da kaže : “Ja sam ovdje akademik i istina je ono što ja kažem, a ne ono što vi vidite ili čujete“. Ovdje uočavamo čisto srednjevjekovni pristup. Reci: “Credo in unum deum!“ i ne pitaj ništa, da ne bi završio na lomači. Kroz nastavak Filipovićevog teksta primjetno je da autor nastoji opravdati Ćopića prikazujući ga kao finog čovjeka koji je pomogao obnovu porodične kuće Skendera Kulenovića. Našem akademiku je izgleda ovo dovoljno da konstatuje da Ćopić nema ništa s napadom na Veliki Dubovik i zločinima koji su u selu počinjeni. Zapitajmo se hoće li kroz koju godinu, isto tako, neki drugi akademik u filipovićevskom maniru hvaliti i pravdati Ratka Mladića, jer su milioni ljudi vidjeli da general u Srebrenici dijeli djeci čokolade i miluje ih po kosi.
Uvaženi gospodin Filipović bi po svemu sudeći trebao da promijeni svoju argumentaciju kojom bi pružio Ćopiću alibi, a sebe prikazao kao intelektualca u pravom smislu riječi. Neshvatljivo je da jedan akademik i univerzitetski profesor zanemaruje pisane izvore i nastoji da ih pobije kafanskim pričama. Pošto je akademik Filipović kroz svoj radni vijek podučavao velik broj studenata, smatram da mu neće škoditi da i on nauči nešto od svojih bivših studenata. Naša argumentacija odnosiće se prvenstveno na analizu pisanih djela. Za primjer uzećemo knjigu Bosansko-krupska opština u ratu i revoluciji na čijoj pripremi je radio i sam Branko Ćopić što se da vidjeti u predgovoru knjige.
Na strani 70. i 71. ove knjige direktno je spomenuto učešće Branka Ćopića u napadu na Veliki Dubovik i pokolju nad civilima koji su potražili spas u kući Mehmeda Bobića. Tekst je napisao Svetozar Ćulibrk koji je bio savremenik i učesnik tadašnjih dešavanja.
„ U ovoj gužvi, Branko Ćopić jedva ostade živ; nosio je francusku kapu, pa jedan seljak zamahnu kundakom da ga udari, ali Aćim Rašeta stavi ruku pod kundak i tako ga spase. Ovoga puta izgorjela je samo Bobićeva kuća, ali muslimanski Dubovik ostade pust. Sve živo je pobjeglo u Arapušu, a iz Arapuše u Bosansku Krupu. U ova dva sela nije ostala ni živa muslimanska duša.“
Mislim da je ovih nekoliko rečenica sasvim dovoljno da se izvede zaključak o ulozi Branka Ćopića u zbivanjima u Velikom Duboviku 2.avgusta 1941. godine. U istoj knjizi u poglavlju o Branku Ćopiću spomenuto je njegovo učešće kao starješine u pripremi i podizanju ustanka. Drugi pisani trag nalazimo u knjizi prof. dr. Smaila Čekića „Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu – dokumenti“, strana 29. i 30., gdje je navedeno učešće Branka Ćopića kao jednog od vođa ustanika u napadu na Veliki Dubovik.
Nepobitan dokaz nalazi se u Muzeju Holokausta u Vašingtonu gdje se čuvaju izjave preživjelih svjedoka zločina u Velikom Duboviku: Huseina Ćoralića, Asije Bobić- Grošić, Alije Grošića, Ibrahima Grošića i Mahmuta Hasanagića.
Svi ovi svjedoci, osim Alije Grošića, umrli su u posljednje tri godine. Među preživjelim stradalnicima dubovičkog pokolja još su živi Said Bobić, Ibrahim Bobić, Vehid Bobić, Besim Kulenović, Midhad Ćoralić. Ovo su osobe koje lično poznajem i nisu jedini preživjelih kojih ima najmanje desetak ljudi.
Ovi dokazi svima su dovoljni, osim izgleda našem akademiku. Ali, ne treba da nas iznenađuje ništa od čovjeka oportuniste koji čitav život služi režimu i raznim političkim partijama pa se poprilično „istrošio“ i odavno „pomiješao ulje i vodu“. Ovako pohaban stroj, za male pare, trentno iznajmljuje Fahro za lične i potrebe svog Avaza, a kako izgleda dostupan je i ostalim mrziteljima Bosne i Bošnjaka koji hoće dobro da plate .
KOMENTARI