konkurs književne nagrade “25. novembar” za mlade pisce pristiglo je petnaest rukopisa iz Bosne i Hercegovine te Sandžaka. Neki od autora već su ranije na konkursima osvajali književne nagrade i već imaju publicirana djela, dok su drugi afirmirani na internetskim platformama za književnost. Njima treba pridodati i jednu značajnu grupu autora koja ranije nigdje nije objavljivala svoja djela. Ta činjenica posebno raduje jer svjedoči rađanje jedne nove generacije bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca koja tek treba stasati. U uži izbor za nagradu “25. novembar”, kako je to istaknuto u aktualnom broju sedmičnika Stav, ušla su četiri rukopisa: Ispod sedam jedno Hasana Hasića, Tariqnama Safera Grbića, Mrtvi psi Ahmeda Kurte i roman Kako je biti kameleon? Kerima Sefera.

Stručni žiri je odlučio da nagrada „25. novembrar“ u kategoriji „mladi pisci“ 2020. godine bude dodijeljena Ahmedu Kurti za zbirku pjesama „Mrtvi psi“. Ahmed Kurto rođen je u Sarajevu, 26. 07. 1997. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu i srednju školu, a svoje prve literarne radove u formi poezije i proze objavljuje po mnogim internetskim časopisima i portalima. Trenutno živi u Sarajevu, gdje radi u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, i vanredno pohađa studije engleskog  jezika i književnosti. Ovo mu je prva književna nagrada.

Pjesme koje je na konkurs za književnu nagradu “25. novembar” poslao Ahmed Kurto mogu se svojom estetskom kvalitetom mjeriti sa zrelim ostvarenjima naših etabliranih pjesnika. Izrazito visoki pjesnički standardi utjecali su na veličinu Kurtine zbirke pjesama, koja je među kraćim od svih pristiglih na konkurs. Ipak, njen estetski kvalitet odlučilo se izdvojiti na ovogodišnjem konkursu, ne umanjujući time vrijednost ostalih autora koji su ušli u uži izbor.

Kurto znalački gradi pjesme, vješto kujući i zaokružujući vlastiti književni prosede. Mračnoj tutnjavi njegovih stihova i užurbanom, skoro paničnom ritmu, ne nedostaje filigranski preciznog osjećaja za jezik. Pritom, iz samih je pjesama, iz njihovih referencijalnih okvira i intertekstualnih aluzija, jasno da Kurtin talenat nije nebrušen, ali i da se njegovi potencijali tek trebaju otkriti.

Svoju mladalačku buntovnost Kurto je uspio prenijeti u jezik, u svoj njenoj napetosti i proturječnostima. Izvrsnim osjećajem za pjesničku sliku autor u postmodernističkom maniru propituje slojeve vlastite tradicije, identiteta i jezika. Ipak, u skoro svakoj njegovoj pjesmi taj se početni dekor igranja s jezikom i značenjima, leksikom i semantikom, razmiče ustupajući mjesto angažiranom stihu i poetici nove osjećajnosti. U pojedinih njegovim pjesmama prepoznaju se i utjecaji magijskog realizma, ali sve navedeno je tek usputno u njegovoj poeziji, posljedica trenutne emocije, a ne planiran književni postupak.

Kurto ne pjeva kao predstavnik jedne epohe ili poetike, već kao pjesnik koji svakim svojim stihom mučno i iskreno kopa po slojevima svoje prošlosti i mogućih budućnosti, javnih pitanja i intimnih sjećanja, društvenih normi i ekstravagantnog buntovništva. Na razvalinama vlastitih proturječnosti ovaj je mladi autor izgradio zaseban književni svijet u kojem se čuje svađa pasa s tramvajima i šutnja ezana, u kojem se osjeti miris Mejtaša i cvat ruža u sarajevskom betonu, u kojem kisele kiše tupo padaju po Berlinu, kao onomad feredže po vratničkim kaldrmama.

 

 

Ahmed Kurto: „Buđenje“

Da sam možda kakav
Nijemac ili crven Rus
pjevao bih o pitama od šljiva
i na Moskovskom Kremlju
ispijao votku i džus.
I pisao pjesme bez ispaljenog
metka,
svijet bih gledao kurijim okom,
onako ne šljiveći ništa
bez izuzetka.
Poručivao bih ptičije mlijeko
od Volge do Rajne
i sa cigaretom među usnama
laktao se o bjelosvjetske gradove
i sve ponaosob lampinjone u alejama
kao krava kroz kukuruze.
U kabanici boje maslačka,
dok voajerski brojao bih žabama zube
i gledao kako kisele kiše
tupo padaju po Berlinu,
kao onomad feredže po
vratničkim kaldrmama.
Ovako nit sam Nijemac niti crven Rus!
Niti pjevam o pitama od šljiva
niti na Moskovskom Kremlju
ispijam votku i džus.
Ustvari, ja sam samo jedna zavrzlama,
najveća što gordo pred Evropom starom
tuđa koplja o koljena svoja mora da tupi.
Što svojim džepom plaća „turski grijeh“
i iznova u desetkovane kavge zuri
dok podvijena repa daju se u bijeg.
I nek se dovraga nosi svijet
u kojem moje ime Damoklov je mač!
I gdje karlice mojih ljudi ružičnjake gnoje,
i gdje vrele su i dalje jame od sijača smrti!
Mi pisali smo pjesme bez ispaljenog metka,
otrgnuti od Istoka, nemušti pred Zapadom.
Isuviše dugo u nevaktu čekali smo vakat
čekali vakat u nevaktu,
dok brali su nas kao cvijeće tuđi bataljoni.
A danas, kada pod martovskim suncima
vide one s kamena ruke,
neka znaju da su to naši znaci,
svoji smo na svom,
ni tuđi niti stranci!