(Dijak iz Uboskog, XV. stoljeće)

Nema pomoći, Žitigoja će objesiti. Visit će na vrhu Litice Svetog Petra zato što je Boga zaturio iza leđa, a sve svoje bogomdane darove stavio u službu broja. Nečuveno!

To da se zna: Žitigoj je broj unio u kamengradski nemir. Sve vrijednosti Ovoga svijeta odmjeravao metrom broja.

Govorio je:
Svjetlost broja nikad neće potamniti u našoj svijesti i našem sjećanju. Broj je stvaralaštvo, dakle: mijena bitka, događaj unutar bitka, njegovo prosvjetljenje. Ima brojeva koji nisu uvjetovani vremenom nego, kao znamenka sedam, uvjetuju vrijeme. Inače, tajna svakog broja tajna je nadvladavanja vremena. Broj je izlaz iz zla vremena. Bez broja nema beskonačnog kozmičkog života. Bez broja sedam pokojnik bi se izgubio u kozmičkoj beskonačnosti. Zato što je broj sraslost s kamenom, Zelijini pokojnici pripadaju izvanvremenskoj sadašnjici. Razumjeti ono što se događa može se samo unutar postojanja broja. Kako je naš svijet nedovršen svijet, njegovo dograđivanje bilo bi nezamislivo bez broja. Na svoj način, broj je smisao postojanja. Vrijednost broja stvarana je u vječnosti pod utjecajem kozmosa. Broj oslikava turobnost čovječjeg postojanja izbačenog u svijet brutalne realnosti. Kršćansko poimanje svijeta priznaje smisao broja, a to je i smisao povijesti. Broj je čovjekova sudbina.

Gore: jastrebovi. Tri ptičurine nadlijeću tri litice. Dolje je kameni grad. U podnožju: voda. Hitra voda Brzava. Ptice se glaskaju, reklo bi se, zloslutno. Kao da oznakovIjuju nešto što je u vezi s brojem i smrću Žitigoja. Tajna ptičjeg dozivanja mračna je i svemoćna kao i tajna broja. Ptice jadikuju, a na Poljani Svetog Križa okupljaju se ljudi ugledna roda. Robovi pod prividom slobode obzirno i plašljivo se približavaju sudačkoj stolici. Mnogi su kupovali kod Žitigoja, mnogi su Žitigoju prodavali. Mnogi mu duguju. Ogoljeni i ogaravljeni od rđavih i krvavih sudaca, bijeni, ubijani, sudačkoj stolici prinose sveopće pitanje: je Ii moguće da će Žitigoja objesiti? Ako je to istina, slobode nema! Radin i darežljiv, kamengradskim moćnicima osiguravao je dokoličarsku ugodu. Stvarao je i neštedimice dijelio obilje dobara. Hranio i gladna i sita. Osiguravao hranu za ljude prekaljene u vojnim vještinama. Gospode, što se to zbiva? To da se zna, živio kao prijatelj mira. Ratnom vještinom nije uvećavao svoj posjed. Nije se služio kamengradskim običajem: dao sam ti, daj mi! Bio navikao u krepostima slijediti svoje srce. Nije bio samodržac. Nije bio užeženik. Nije bio razbludnik, ni bezumnik. Samilostan, pomagao koliko je mogao. Nije uživao kršeći zakon. Nije tražio nedokučivo. Moć broja nije nikome nametao.

Uznemirena ljudska gomila traži glavu smjernog Žitigoja. Kamengradsko vrijeme mjeri se brojem obješenih, izbodenih, pougljenih, zaklanih, pobacanih s vrhova litica. Kad se sitnice zbroje, nastaje poražavajuća krupnica. Broj boravi u svim kamengradskim mijenama. Nemilosrdna je snaga kamengradskog Zla. Kamengrad se oduvijek opijao nekom strašću koja nimalo ne uvodi u vječnost, ali je od iskona znao da je beskonačnost nezamisliva ako nije neki zbroj, neka golema količina. Što nije numeričko, nije od vječnosti i nije za vječnost. Sve je djeljivo i zbrojivo, pa i glava plemenitog Žitigoja. Njegov broj je vrijeme bez konca.

Slabe žetve, seoske bune, građanski i međudržavni ratovi, istraga krstjana, nadiranje Turaka… Bosnu je učinilo zemljom straha, drzovitosti, razbludnih veselja, svakovrsnih tjeskoba zbog svijesti o neslobodi i ugroženosti. Vladalo je osjećanje rastuženosti, sveopćeg doušništva, poniženosti, razočaranosti, zloslutništva o propasti. O Bosni se govorilo kao o državi vjerskog blagostanja koja već blaženo uživa u vječnom boravištu.

Rimska kurija pokušava nametnuti etiku samostana. Contemptus mundi. Prezirati svijet, eto blaženstva! Biti opsjednut lubanjama, cjevanicama, trulim ili nagorjelim ljudskim mesom, grobovima, pozivima na memento mori, crkvenim besjedama o smrti… sve je to od ljudi sačinilo jednu grozomornu drhtavicu, očaj.

Kršćanstvo je štovalo jednog Boga u tri lica Sveto Trojstvo, a kršćanski nedovoljno razvijena Bosna i Hum uvelike pitali: tko se skriva iza Boga-Oca, tko iza Isusa Krista, tko iza Svetog Duha? Božanskoj Trojici krstjani su suprotstavljali demonsku trojicu, a svijetu nebesa zemlju s vidljivim nebom. Pripovijedali su i propovjedali da božanska i čovjekova ličnost nisu harmonično izmirene u Isusu Kristu, kako to govori tradicija bogočovjeka iIi čovjekoboga. Govornicima te istine pridružiše i Žitigojev šapat. Znači, i on krstjanin! Priča se da je govorio o Bosni kao zemlji zakrvljenih crkava koje samo Turčin može izmiriti.

Da, Bosna i Hum imaju više Crkava. Dvije su najpoznatije. Jedna ima vlast, druga sluša. Pitaj Boga koja je koja. Pa ni bosansko kršćanstvo i humsko kršćanstvo nije isto, kao što nije isto i ne može ni biti isto ravničarsko kršćanstvo i brđansko kršćanstvo, jer im ni istine nisu iste. Ako je Bog dobar, kako može podnositi koljače?

Biskupovi i kraljevi ljudi u tim riječima prepoznaše prevratništvo. Kud god nogom hodio, svud ga nesreća pratila! Tako je glasio početak prokletstva. S kletvenog trona bljuvali su žestoku vatru. Ogrnut čohanim ogrtačem, fra Sotona ili sveti sudac Kristofor s kletvenog trona izricao je sedam smrtnih grijeha plemenitog Žitigoja. Poganin li je, krstjanin, ili i jedno i drugo, i treće, možda prozelit, sve je moguće, bio je i tamo i ovamo, pripadao je i onima i ovima, drugačije nije moglo biti, ta bio je Bosanac. Nije poznato kako je Žitigoj shvaćao znamenje križa. Sucu Kristoforu se činilo da ga je prihvaćao na način: križ-kiša, križ-sunce, križ-spas. Kad je shvatio da križ-zastava umije mučiti, vješati, klati, paliti…, počeo se udaljavati zahvaljujući himni dualističke sljedbe: dobra sreća-loša sreća! Sve u svoje vrijeme. I jednu i drugu dao mu Bog! I loša je korisna, jer je od Boga. Razum ionako ne dokazuje religiju, već otkrovenje. A čovjek može biti i imućan, samo ako ima jaku volju.

Žitigoj se dobro sjeća da su na njegovoj zemlji visoki crkveni oci bogato ugošćavani. Svuda se širio glas o slavi doma plemenitoga. Njegovi majstori su poklanjali umijeća svojih ruku. Moći ugošćavati što brojniju svitu dvorskih hvalisavaca bila je važna briga baštinika Žitigoja.

I eto, sad… vješala!

Bit će iskovana raka pod starim hrastom. Na baštini, dakako. Grob je očovječenje baštinika. Zelija će okupiti brojeve, pa iskamenariti, pa ih ostaviti na baštini da očuvaju Žitigoja. Kamengradski svijet je povezan s numeričkim vremenom i numeričkom beskonačnošću. Obješeni Žitigoj će na svojoj baštini živjeti vrijeme mjerljivo brojem. Inače, kad bi ostao bez broja, osjećao bi se usamljen. Da Žitigoj ne bi ostao sam, Zelija će broj i riječ sjediniti nekom legendom. Sve znane stvari imaju broj, jer bez broja nije moguće ni znanje ni spoznaja. Ako ne putem broja, kako će se dokučiti tajna svemira?

I eto, Žitigoj će izgubiti glavu zato što je Boga zaturio broju iza leđa!

Besjedio je: Mudra bića brojeve drže u tajnosti. Nitko ne treba znati koliko domaćin ima ovaca, kvočki, košnica; koliko je vojskovođa izgubio vojnika vlastitom greškom,· koliko je nevjesta prije svadbe imala prilježnika…

I još je govorio da je svaki broj blizak Bogu, a najbliži – sedam, ključ Ivanova Evanđelja, svete knjige bosanskih krstjana. Sedam čuda. Sedam Kristovih izreka. Sedam pečata. Sedam pehara. Dva puta sedam prizora patnje. Sedam mora. Sedam dijelova svijeta. Sedam rijeka. Sedam epoha. Sedam pustinja.

»Sedam anđela koji imahu sedam truba pripraviše se da zatrube«, pjeva sveta knjiga.

Gubavac zaranja sedam puta u Jordan i ozdravljuje. Sedam je glavnih rimskih crkava. Tjedan tvori sedam dana u znak sjećanja na trajanje stvaranja. Sa sedam glavnih vrlina poklapalo se sedam molbi Očenaša, sedam darova Svetog Duha, sedam hvalospjeva blaženstvu i sedam pokajničkih psalmi.

Grob sveca od kojega se želi izmoliti milost valja posjećivati sedam dana ili četiri puta po sedam dana.

Spominje se i sedam faza ljudskog života, sedam glavnih vjetrova, sedam nebesnih zona, sedam planeta, sedam čuda svijeta, sedam stupova svijeta, sedam brežuljaka svetog Rima, sedam mudraca sedam vatrenih jezika, sedam…  Katolička crkva propovijeda da je do vječnosti sedam koraka: krštenje, potvrda (krizma), pričest, ispovijed, bolesničko pomazanje, svećenički red, ženidba.

Toma Akvinski je govorio o sedam vrlina: o mudrosti, pravednosti, hrabrosti, razboritosti, vjeri, nadi i ljubavi. Sedam je Božjih darova: žito, vino, ulje, srebro, zlato, vuna, lan. Velike svetkovine traju sedam dana. Drvo života, u koje su vjerovali stari narodi, imalo je sedam grana.

Djevojka sedam puta nožem zasijeca drvo da potekne mlijeko, i onda se smatra očišćenom.

Tko sedam dana spava a da nijednom ne sanja, u Kamengradu nije mogao proći a da ga ne nazovu: zao čovjek. Strah se klati između vrhova litica. Da bi dozvao hrabrost, Kamengrađanin se opio rujnim vinom od sedam godina. Uzalud je tražio svoja usta na ustima ljubljene.

Sedam nebesa okružuju zemlju. Sedam pohota ispunjavaju grad na Brzavi. Zalet prema slobodi: smrtni skok s litice. Za njim: batinaš s nevinim licem. Sve poznato, reklo bi se. A nije. Kamengrad opasuje sedam duginih boja. Kamengrad pije vodu sa sedam vilinskih izvora. Čuva ga sedam divova u pećini. Zelijina aždaha ima sedam glava. Voda sa sedam izvora štiti od uroka.

Snažno osjećanje kamengradske samoće razgoni se brojem ljubavi, milosti i Duha Svetoga. Sedam je nota u glazbi. Da bi se umrlome osigurao oprost grijeha, valja mu na grobu povući sedam crta. Bože moj, grijesi su moji sedam puta sedam! Putnici koji noć moraju provesti na nenastanjenom mjestu obilaze ga sedam puta.

Ni manje ni više, duša umrloga sedam dana ostaje kraj groba, a onda… Nakon sedam godina obilja, doći će sedam godina gladi.

Prosih je sedam puta za sedam godina! Pričalo se na sijelu. Što mogu, pratila me praznoća. U međuvremenu sam saznao da je svaka tajna strma nizbrdica. Vrijeme prođe. Više se ne zamjećuju tragovi traženja. Iživio ropstvo svoje strasti. Bijaše to raspusnost. Sad živim na okrajku svoje luči. Eto, zamotao se svitak prošlosti.

Broj je ukras svake vrijednosti, osim ako se ne radi o mnoštvu obješenih. Ljudska glava je u starom Egiptu bila znak za broj sedam: dvije nosnice, dva ušna otvora, dva očna i usta. U židovskom hramu bilo je sedam oltara. Zlatni svijećnjak imao je sedam žižaka. Sedam je brak broja tri i četiri, muškog i ženskog, nebesnog i zemaljskog .

Kamengrađanin je pozvan da stvara broj, jer on je njegov put i sudbina, on sebe ostvaruje putem svetog broja. Razbijeno ogledalo treba pokupiti i baciti, jer ako se zadrži, donosi nesreću sedam godina.

U magiji upotrebljava se motika kojom se nije kopalo sedam godina. Brojevi kupuju zarđale dane i zaboravljene noći. Prodaju neprospavana jutra.

Kamenari su proučavali sedam darova duše: prijateljstvo, mudrost, slogu, čast, moć, sigurnost i radost. To za jedne, a za druge: ljepotu, hitrinu, snagu, slobodu, zdravlje, milinu, dugovječnost.

Treba primiti broj u ovaj užasni, mučni, pali svijet! – zapomagao je osuđeni Žitigoj.

Naše kretanje se odvija u najmanje sedam smjerova, a njima odgovara sedam otvora u ljudskoj glavi radi primanja čulnih podražaja. Sedam je: osjećajnost, otmjenost, plemenitost, kontemplacija, zakon prosvjećenja, intelektualnost, nadzor nad misliocima.

Na svoje vizionarsko putovanje Dante je pošao na Veliki petak tisuću tri stote godine, osmog travnja, a završio ga u sedam dana imajući na umu da, penjući se uz brijeg čistilišta, valja se očistiti od sedam smrtnih grijeha. Broj mu se približio i u duši mu plodotvorno progovorio. Broj sedam nije prisiljen da samo živi u Kamengradu i da se, tavoreći, dosađuje, nego i da Kamengrad dograđuje.

Simbol vječnosti. Sveukupnost prostora i sveukupnost vremena.

Žitigoj nije trgovao brojevima, samo je izračunavao začuđenost pred neizmjernim i bezbrojnim mogućnostima iskazivanja tih svetih znakova. Upozoravao je i kralja i biskupa da broj ne trpi siromaštvo. Broj je u maču, a i u krijumčarenju skupocjenih ulja, mirodija i tkanina, dragog kamenja. Brojem se tjelesna pohota ne smije zadovoljavati. Buntovni brojevi ne pridržavaju se pravila uglađenosti. Ljubav prema broju isključuje svaki oblik prijateljstva. Pred božanskom tišinom broja milosrđe slabi. Broj koji spava mrtav je za Boga a slabo koristan kralju. Zato je on zastava domaćih protuslovlja. U kraljevini Bosni i Humu sav je život bio tako prožet brojevima da je prijetila opasnost: svakog časa će se izgubiti distanca između zemaljskih i svetih stvari. Tako je to kad se zaboravi da se vrlina sastoji u ljubavi prema ljudima, a ne samo prema brojevima. Brojem se postiže neograničeno pravo jakih. S brojem se putuje u prokletstvo, a ne u pobožnost. Broj je igrokaz poganskog porijekla, a ne junačka priča o mučenicima i svecima. Koga progone nečiste savjesti, neka se ne liječi brojem. Korisno i pošteno, ne može se.

Kao što se bez broja ne može izraziti najezda miševa koja mori sela oko Kamengrada, bez broja je nemoguće prikazati količinu nečije tuposti, gluposti, učmalosti, benavosti.

Kako bez broja kazati koliko je pontifexa maximusa iznevjerilo Boga? Za Ivana XXII. se zna da je čitavog života tražio kamen mudraca i na kraju ga našao u tarifi za oproste: naime, točno je utvrdio cijenu za oproštenje čak i najtežih zločina kao što su grabežno umorstvo, silovanje kćeri, klanje sina…

Ako ne brojem, čime izraziti ogromno carstvo neljudskog? Brojem se naplaćuju svačiji promašaji. Brojem se označava posrtaj na krivulja kamengradskog života. Vrijednost jednog broja pridonosi na žrtvu vrijednost drugog broja. Pomoću broja nadriliječnik će srušiti župnika i župnik nadriliječnika; biskup kralja i kralj biskupa…

Budi znano da je broj simbol savršenstva i cjelovitosti. Tko se vine do broja, vinuo se do vjere. Tko vjeruje broju, vjeruje i Bogu. Svaki broj ima anđela čuvara, a sedmica – sedam. Na putu od jedan do deset i nehotice se zaustavljamo na sedmici. S njom najradije drugujemo. Filolaj je o njoj rekao: „Voditeljica je i vladarica svima stvarima, kao božica vječna, postojana, nepomična, sebi ravna, različita od svih ostalih.“

Ljudski život dijeli se na sedam životnih mijena koje se podudaraju sa sedam vrlina, što se bore protiv sedam mana, a u tome im pomažu sedam molitava Očenaša i sedam sakramenata. Na svijetu nema ništa teže od kruha sa sedam kora. Kruh sa sedam kora sedam puta padne, osam puta ustane. Sveta knjiga optužuje sedam đavola zato što su opsjeli Mariju iz Magdale.

Bude li svećenik bez svoje krivnje pijan, za pokoru će živjeti sedam dana o kruhu i vodi. Sveti Grgur je nasuprot sedam smrtnih grijeha postavio sedam darova Svetog duha i usporedio ih sa sedam kanaanskih naroda. Kako je božanska krv tekla iz sedam rana, ona pere sedam smrtnih godina.

Sedam bolova Djevice brišu sedam smrtnih grijeha. U znak uspomene na Pashu, Židovi sedam dana ne jedu kvasni kruh. Bez đavola i sedmoglava zmaja u Bosni nema narodne religije. U Bosni živi samo sedam vrsta zmija otrovnica. Zmaj postaje od zmije kad ova napuni sedam godina. Tada zmiji izrastu krila, čeljusti joj postanu veće i, kako veli narodna pjesma, od tada isključivo živi kraj izvora, u pećini ili u oblacima.

Križ je ljestvica kojom se ljudske duše penju ka Bogu. Nalazeći se između neba i zemlje, ima sedam stepenika s obzirom na to da postoji sedam nebesa. Četvrta zapovijed glasi: Slaviti sedmi dan svakog tjedna!

Samrtniku vlažiti usne tekućinom sastavljenom od bogojavljenskih vodica u toku sedam godina. Sedam golubica predstavljaju sedam Božjih duhova iIi sedmerostruki milosni dar Duha Svetoga.

Počini li redovnik blud s Božjom služavkom (redovnicom), mora sedam godina u progonstvo; počini li to sa svjetovnom djevom, kazna se smanjuje na tri godine.

Sedam je znakova Kristova rođenja. Krstjanima je papa za otpadništvo od kršćanske vjere zadao pokoru da sedam godina lutaju bez spavanja u postelji. Sedam su puta krstjaninu palili kuću, sedam puta je krstjanin verige vraćao na svoje mjesto. Krstjanin je ukucao sedam čavala u glavu i ostao živ. Kažu da je preživio još sedam vremena pakla.

Sedmica donosi sreću ali i zlo, pa je bila omiljena i u dualističkoj Crkvi humsko-bosanskih krstjana. Umije da bude znak straha i samoće. Krstjanin bježi preko sedam rijeka i sedam gora. Gdje se stol ljulja, u toj kući vlada neparan broj. U toku života čovjek može sedam puta da ima i sedam puta da nema.

Nikome nije dato da do kraja pojmi tajnu broja. Broj je tajanstveniji od svijeta. Žitigoj se, očito, nasukao na hridi strasne netrpeljivosti. Dočekale su ga visoke, mrke, ratoborne zidine. Zavidljivci i dangube. Tek je uoči vješala shvatio da brđanska Bosna broju može pokloniti samo prezir i odvratnost. Broj je nasilje, zar ne? Numerički vampiri kolo vode i gore na zemlji i dolje pod zemljom. Žitigoj mora da strada zato što je izmislio podignutu vrijednost sedmice u zemlji nesigurnoj. Da je dopisao nulu, možda ne bi dospio sebi iza leđa. Izvitopereni, neuspjeli, nezadovoljni, izmoždeni Kamengrađani sjedinjeni Kristovom crkvom evanđeoske braće nadvikuju se u zahtjevima da krvnik izvrši svoj posao.

Žitigoja objesiše u ime sedam smrtnih grijeha: u ime grijeha oholosti, u ime grijeha škrtosti, u ime grijeha bludnosti, u ime grijeha zavisti, u ime grijeha neumjerenosti, u ime grijeha srditosti, u ime grijeha lijenosti.

Broj je mikrokozmos i sadrži sve u sebi. Čak i smrt jednog Žitigoja. Dođe kovač Zelija i pokamenova ga.

Umramoreni Žitigoj zabavlja se lovom, pleše, pjeva nebesnim svjetlima, uznosi križ, svastiku i polumjesec, vrijeme mjeri pješčanim satom, mačem bode a bradvom siječe, džilita se kopljem, igra čak i na grobu, knjigom pametuje a zmijom sjedinjuje zemlju i nebo.

Nusret Idrizović, Kolo svetog broja, Globus, Zagreb, 1990.