: Međunarodni naučni simpozij “Nakšibendizam u Bosni” ugostio je ugledne nakšibendijske šejhove, akademske radnike i prominentne istraživače nakšibendijskog tarikata iz Bosne i Hercegovine, Turske i Makedonije. Bila je to prilika da se skrene pažnja na znamenite sufije i bogato nakšibendijsko naslijeđe u Bosni i Hercegovini, kako ono materijalno, u formi tekija, turbeta i vakufa, tako i nematerijalno, realizirano u pisanoj tradiciji

Piše: Hamza RIDŽAL

FOTO: Anadolija

U Bošnjačkom institutu u Sarajevu upriličen je 11. maja Međunarodni naučni simpozij “Nakšibendizam u Bosni”. U organizaciji TIKA-e, Udruženja “Hadži Mujaga”, Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, Univerziteta Akdeniz, Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu, TRT-a, Kluba “Akika” i drugih važnih institucija, simpozij je ugostio ugledne nakšibendijske šejhove, akademske radnike i prominentne istraživače nakšibendijskog tarikata iz Bosne i Hercegovine, Turske i Makedonije. Bila je to prilika da se skrene pažnja na znamenite sufije i bogato nakšibendijsko naslijeđe u Bosni i Hercegovini, kako ono materijalno, u formi tekija, turbeta i vakufa, tako i nematerijalno, realizirano u pisanoj tradiciji, o čemu su znalački govorili dr. Amina Šiljak-Jesenković, dr. Elvir Duranović i dr. Mehmet Şahin.

Iskazujući dobrodošlicu, prisutnima se na samom početku simpozija obratio Sanel Mušović, poslanik u Parlamentu Federacije BiH: “Kažu da Bosna i Hercegovina svojim granicama podsjeća na zemlju oblika srca. Dobrodošli u zemlju srca. Kada je medijska pažnja okrenuta osvajačima imetaka i života, raduje me što ćemo govoriti o osvajačima ljudskih srca koji govore jezikom mira, a ne sukoba, jezikom spajanja, a ne razdvajanja.” Nakon Mušovića, govorio je dr. Yılmaz Tezcan, narodni poslanik u Parlamentu Republike Turske. “Ljudima možete otvarati fabrike i škole, graditi mostove i zgrade, ali ako ne gradite mostove prema njihovim nacionalnim i duhovnim identitetima, onda niste uradili mnogo”, poručio je Tezcan.

Prof. dr. Zuhdija Hasanović, dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, istaknuo je da je danas veoma važno govoriti o nakšibendijama, njihovom usulu i odgoju: “Važno je govoriti o istinskoj duhovnosti danas jer je kriza duhovnosti jasno izražena. Nedostatak svijesti o Bogu primjećuje se na otuđenim, nezadovoljnim i pasivnim pojedincima, nefunkcionalnim kolektivima, marginaliziranim zajednicama i narodima koji su izgubili smisao vlastitog postojanja i postali stranci u svijetu kojem pripadaju, postajući tako velikom opasnošću za taj svijet.” Hasanović smatra da, gubeći duhovnost, čovjek današnjice ruši moralni sistem, postaje sebičan, umišljen i zavarava se da je samodovoljan. Međutim, kaže Hasanović, u svijetu kojeg karakteriziraju konzumerizam i materijalizam, “i duhovnost se koristi samo kao sredstvo profita, pa brojni iscjelitelji i duhovnjaci svojim seansama i terapijama iskorištavaju ljude čineći ih još nesretnijim.

Iskreno se otvarajući prema Bogu, svoju istinsku ljubav možemo pokazati kroz razumijevanje, suosjećanje i ljubavlju prema drugim ljudima, životinjama i biljkama. Otuda mi je drago da u tekijama naša braća i sestre nalaze mjesto smiraja i zadovoljstva, istinske sreće, i da se s tesavvufom, njegovim učenjem i principima, upoznaju kroz riječi i srca ljudi koji ga vjerodostojno žive. Stoga s ponosom ističem da se tesavvuf izučava na Fakultetu islamskih nauka četrdeset godina, od njegovog osnivanja”, rekao je Hasanović. Upravo je o vjerodostojnom življenju sufizma govorio gost iz Turske, dr. Mustafa Tatci, koji je na primjerima koje je sam upoznao objasnio da se u pravom sufiji vidi odraz Muhammedovog, a.s., ashaba.

“PRAVOVJERNI” I “KRIVOVJERNI” TARIKATI

O načinu interpretacije tesavvufa od strane klasične uleme te o njegovoj institucionalnoj zastupljenosti na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, najvažnijoj visokoobrazovnoj islamskoj instituciji u Bosni i Hercegovini, govorio je dr. Samir Beglerović. On se pozvao na poznatu predaju koju je hazreti Mevlana izložio na početku II džilda svoje Mesnevije. Carev soko pobjegao je iz svog doma te se smjestio u kuću jedne, kako tekst kaže, “seljanke”. Kada ga je vidjela, odlučila je izgled sokola urediti na način koji joj se činio racionalnim. Tako mu je svezala noge, potkresala krila, odsjekla pandže te mu dala trave da jede. “Seljanki” se sokol dopao, međutim, nije bila spremna, nije imala snagu prihvatiti ga onakvim kakav je bio, shvatiti istinsku svrhu njegovog postojanja. Stoga, u želji da sokola prilagodi sebi, a ne da se sâma otvori za drugačije promišljanje svijeta od onoga na koji je navikla, odlučila ga je vezati samo za sebe, onemogućiti mu budući let i uspinjanje u visine, nasilu ga odvojiti od njegovog istinskog doma, te mu dati opskrbu koja za njega nije prikladna, koja bi ga, i pored koristi koju to ima za druge životinje, na kraju ubila.

“Ovo sam smatrao važnim navesti kao primjer odnosa koji zvanična interpretacija religije islama, bila ona sunijska ili šiijska, od sâmog početka uspostavlja prema fenomenima tesavvufa i tarikata. Umjesto da ih se prihvata onakvima kakvi naprosto jesu, često ih se nastoji interpretirati u reduciranom značenju, koje se, potom, kroz djela različitih autora prezentira kao jedino ispravno i konačno objašnjeno, odnosno definirano”, kazao je Beglerović. On je istaknuo da je primjetna praksa razdvajanja pravovjernih od krivovjernih tarikata, a da je to utemeljeno na pseudoteološkom učenju.

“Premda će ovaj pristup tumačenju tesavvufa prihvatiti i neki predvodnici tekija, većina tarikata razvijat će vlastitu kritiku ovog koncepta te je, izravno ili neizravno, u zavisnosti od objektivnih okolnosti, izražavati u različitim oblicima. No, u svakodnevnom životu, realiziranje podjele među tarikatima na tzv. pravovjerne i krivovjerne postavit će pojedine derviške redove u izuzetno tešku poziciju. S jedne strane, dovoljno je spomenuti konstantno osporavanje autentičnosti bektašijskog tarikata, što je kulminiralo progonom bektašija, svojevrsnom ‘muslimanskom inkvizicijom’ u 19. stoljeću”, podsjetio je Beglerović.

On je potvrdio riječi dekana Hasanovića i pohvalio napor koji se ulaže na Fakultetu islamskih nauka u očuvanju tarikatskog naslijeđa. “Akademska jedinica matična za izučavanje tesavvufa na Univerzitetu Sarajevo jeste Katedra za akaid (dogmatiku) i uporedne religije. No, kao angažirana katedra, odnos prema ovom duhovnom fenomenu ona gradi u njegovoj punini, interesirajući se i za njegovu zaštitu te, u određenom smislu, i za razvoj tarikatske prakse”, objasnio je Beglerović.

PIRI-SANI HUSEIN-BABA ZUKIĆ

O marginaliziranom šejhu Sejfullahu Iblizoviću Sejfiju i njegovom doprinosu nakšibendijskom i halvetijskom tarikatu u Bosni i Hercegovini govorio je dr. Adnan Kadrić, izvlačeći njegov lik i djelo iz medžmua Orijentalnog instituta u Sarajevu i podsjećajući na ovu duhovnu veličinu o kojoj se vrlo malo zna.

Dr. Ćazim Hadžimejlić, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, govorio je o istaknutim sufijskim velikanima iz Bosne i Hercegovine, s posebnim osvrtom na život i djelo Husein-babe Zukića. Hadžimejlić je istaknuo da Bošnjaci imaju dva pira, da su to Hamza Bali, koji je osnovao red hamzevija, a drugi je piri-sani nakšibendijskog kova Husein Zukić, koji je prilagodio nakšibendijski usul bosanskom čovjeku.

“Silsila Husein-babe Zukića ide i preko hazreti Ebu Bekra i preko hazreti Alije. U vremenu kad se u Bosni i Hercegovini drugi tarikati tope, a to je druga polovina 18. stoljeća, s Husein-babom oživljava se duhovnost i uspostavlja sistem koji odgovara japiji našeg čovjeka”, kazao je Hadžimejlić, poručujući da je upravo šejh Husein ustanovio način učenja zikra kakav je prisutan i danas u bosanskim tekijama, ali i u džamijama, ostavljajući tako “zadužbinu” koja je i danas prisutna širom naše zemlje.

“Šejh Husein pohađao je fojničku medresu, nakon toga odlazi na medresu Fatih u Istanbul, gdje ulazi u tekiju Muradiju. Kako je ušao u tu tekiju, u njoj je ostao sedam punih godina. Poslije toga, njegov šejh ga šalje na dalja putovanja. Kako se i u hronogramu napominje, šejh Husein je četrdeset godina stjecao nauku po čitavom svijetu, u Istanbulu, Konyi, Buhari, Bagdadu i Semerkandu. Kad se vratio u Bosnu, izgradio je tekiju, a njegov jedini učenik bio je šejh Abdurrahman Sirrija. Zanimljivo je da je i Muhammed Behauddin Nakšibend, osnivač nakšibendijskog tarikata, četrdeset godina proveo tragajući za naukom. To je još jedna poveznica između ova dva mubarek‑velikana”, istaknuo je Hadžimejlić.

Husein-baba Zukić ostavio je veoma malo pisanih tragova iza sebe, ali je zato obrazovao Sirriju. “Sirrija je govorio Huseinovim jezikom, i sve što je on napisao odraz je Husein-babe Zukića. Ono što je sam Husein-baba napisao, a što je ostalo sačuvano do danas, jeste njegova kišna dova i dva istihradžata. To je nešto što je dato posebno nadahnutim ljudima, da se nešto kaže o stvarima koje će se tek dogoditi. Jedan istihradžat nalazi se po nekim našim medžmuama i u biblioteci Sulejmaniji, a drugi sam našao prije sedam-osam godina. Jako me obradovalo što sam to pronašao i što se ispostavilo da je Husein-baba njegov autor. Uvijek mi je drago citirati jedan dio iz njegovog istahridžata: ‘Ej Bošnjače, svoju tajnu ne otkrivaj, Allahu zikr čini i nemoj se uznemiravati, još će mnogo lijepih dana biti’”, naveo je Hadžimejlić Husein-babine riječi, ističući potrebu da se napiše opsežan komentar na njegov istihradžat.

ČETIRI NAKŠIBENDIJSKA ŠEJHA U DRUGOJ POLOVINI 20. STOLJEĆA

Mr. Zaim Kruško podsjetio je na četvericu znamenitih nakšibendijskih šejhova koji su obilježili tarikatski život Bosne i Hercegovine u drugoj polovini 20. stoljeća, na Halida Salihagića, Mustafu Čolića, Mustafu Mujića i Mesuda Hadžimejlića. On je istaknuo da je zadaća svih nakšibendijskih šejhova čišćenje srca (tasvijetu-l-kulub) svojih murida od svih nefsanskih prljavština kako bi se oni uzdigli iz najnižih nizina (esfele-safilin) ka svjetovima e’ala – visokim stepenima. “Neko se može zapitati kako su toliki utjecaj na ljude imali ovi nakšibendijski šejhovi, koji čak nisu imali ni svoju tekiju, osim šejha Mesuda Hadžimejlića. Odgovor na ovo pitanje jasan je nakšibendijama: Ondje gdje je šejh, tu je i tekija; tekija bez šejha samo je građevina; tekiju ne čini građevina nego ljudi koji su u njoj; učitelj nije mrtav sve dok žive njegove ideje i dok se slijedi njegov put”, pojasnio je Kruško.

Put šejha Halida, k.s, bio je put znanja. Ostao je upamćen kao čovjek koji je od mladosti neumorno čitao. Tokom boravka u Fojnici redovno je posjećivao Franjevački samostan, budući da je u njemu bila najbogatija biblioteka u Fojnici. Radeći kao mlinar i živeći izrazito skromno, vrijeme je koristio čitajući knjige. Iznajmljivao je desetke knjiga i ubrzo ih vraćao tražeći nove, tako pročitavši kompletnu biblioteku Franjevačkog samostana. To je zabrinulo gvardijana samostana, pa je jedne prilike na misi javno upozorio svoje župljane na njega, rekavši da se strogo paze da stupaju u kontakt s tim čovjekom jer on čita više knjiga od cijele njegove župe zajedno. Budući da je bio izuzetan intelektualac, vrsni matematičar, osoba koja je tečno govorila arapski i njemački jezik, a poslije i ugledni nakšibendijski šejh, jedne prilike neko ga je upitao zbog čega ništa nije napisao, na šta je šejh odgovorio: “Sve je objavljeno. Sve je napisano. Samo treba čitati.”

Šejh Mustafa Čolić drugi je nakšibendijski velikan o kojem je govorio Kruško. Put ovog šejha, koji se intenzivno družio sa šejhom Salihagićem, bio je obilježen stjecanjem vjerskog znanja, čitanjem, razmišljanjem i tumačenjem tesavvufskih djela velikih autoriteta tesavvufa za čije je istinsko shvatanje nužno ogromno vjersko predznanje, poput Ibn‑Arebijevog Fususu-l-hikema i Gazalijevog Ihja-a. Čitanje i tumačenje ovih djela bio je dio muhabbeta – razgovora na sijelima s muridima i muhibbima, obično poslije obavljenog zikrullaha.

“Šejh Mustafa‑efendija Čolić, k.s, poznat je po svojim djelima iz oblasti tesavvufa u kojima je prepoznatljiv njegov autentični originalni jezik koji, nažalost, otežava shvatanje početnicima na tarikatskom putu, ali je ujedno i kajmak mudrosti za duhovno nadarene. Šejh Čolić poznavao je izvrsno arapski jezik te je tokom života objavio više od dvadeset autorskih knjiga, prijevoda i drugih radova, a još dvadesetak knjiga na objavljivanje čeka u rukopisu i pripremama. Šejh Čolić preveo je prvi kompletnu hadisku zbirku Rijadu-s-Salihin Imama Nevevija s arapskog na bosanski jezik. Baš kao što je sa žarom prevodio klasična islamska djela bez kojih je ulazak u dublje slojeve teološkog znanja nemoguć, šejh Čolić prevodio je i klasična tarikatska djela. Tako je preveo i jedno od najsloženijih djela sufijske misli ikada napisano, Fususul-hikem od šejhul-ekbera Muhjiddina Ibn‑Arebija, k.s, napisavši i komentar”, naveo je Kruško.

Zaim Kruško govorio je i o šejhu hafizu Mustafi Mujiću, poznatijem kao “šejhu s Paleža”, nakšibendijskom šejhu prepoznatljivom po tome što je razvio neke osobine koje se mogu naći samo u sufijskim knjigama. “Učenici i poznanici šejha Mujića, k.s, svjedočili su o njegovom ustajanju u posljednjoj trećini noći da obavi salatu-l-lejl, noćni-namaz, što su i sami prakticirali. Ako su bili sa svojim šejhom, onda zajedno s njim, a ako su bili sami, onda su klanjali individualno. Također, većina njegovih duhovno zrelih murida svakodnevno su devamili Delailu-l-hajrat, poznatu zbirku salavata”, istaknuo je Kruško.

Šejh Mesud Hadžimejlić četvrti je šejh o kojem je govorio Kruško. Institucionalno je djelovao čuvajući nakšibendijsku tradiciju koju je naslijedio od svoga babe, šejha hafiza Muse Kjazima, a on od svoga babe šejha Hasan-babe, a on od šejha Arif-babe Sidkija, a on od šejha Mejli‑babe. “Međutim, šejh Mesud dao je veliki doprinos razvijanju nakšibendijske tradicije gradeći nekoliko tekija u Bosni i Hercegovini, a posebno pred kraj ovozemnog života veliku tekiju sa svojim sinovima, prijateljima i učenicima, koju su oni, po njegovom preseljenju na ahiret, nazvali ‘Mesudijja’, ali uz to pokrenuli i sufijski časopis Kelamu’l Šifa’, koji se i danas štampa. Šejh Mesud, k.s, nastavio je porodičnu tradiciju duhovnog liječenja, za razliku od ostalih nakšibendijskih šejhova koje danas spominjem, a koji su imali drugačiji stav prema tome”, objasnio je Kruško.