“Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi koja se, ako Bog da, planira uručiti 25. novembra, došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoreni dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar”

adis lukač

Adis Lukač mladi je sarajevski skulptor koji dugi niz godina izlaže svoje radove na kolektivnim izložbama u BiH i inostranstvu. U posljednjih nekoliko godina bavi se i slikarstvom, tako da svoje izložbe najčešće koncipira kao svojevrsnu kombinaciju slika i skulptura. Kaže da mu je omiljeni radni materijal kamen i da ima poprilično klasičan pristup radu, što podrazumijeva izuzetno tehničko i zanatsko usavršavanje tokom čitavog života. Adis Lukač završio je Srednju umjetničku školu u Sarajevu, a zatim Akademiju likovnih umjetnosti također u Sarajevu, gdje i magistrirao na odsjeku skulpture. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, a uspjeh koji ističemo jeste pobjeda na konkursu za izradu idejnog projekta, rješenja skulpture Tvrtka I Kotromanića u Tuzli 2011. godine. Spomenik je postavljen 2012. u gradskom parku u Tuzli. Trenutno radi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”, gdje vodi keramičku radionicu.

Zainteresiran za unutrašnja stanja čovjeka

S Lukačem smo razgovarali u ateljeu za vrijeme izrade književne nagrade za životno djelo “25. novembar”, koju je nedavno utemeljio sedmični časopis Stav, a dodijelit će se na Dan državnosti Bosne i Hercegovine u sarajevskom Hotelu “Europe”. Lukač kaže kako sam poziv da uradi ovu skulpturu za njega predstavlja veliku čast i kako je, u ovom slučaju, napravio izuzetan spoj emocije, zadovoljstva i posla. “Kada radite ovako nešto, onda unosite sebe maksimalno i radite taj posao s velikom ljubavlju, posvećenošću i požrtvovanošću. Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi koja se, ako Bog da, planira uručiti 25. novembra, došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoren dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar. Ona treba biti na čast i ponos svakome, i onome ko je dodjeljuje i onome ko je prima”, kazao je za Stav akademski skulptor Adis Lukač.

Lukač objašnjava da iza čovjeka na putu ka uspjehu u bilo čemu prvo mora stajati niz padova preko kojih upoznaje gorku stranu života. “To se sa mnom definitivno desilo u ratu kada su ljudi zapravo pokazali i svoje najbolje i svoje najgore lice. Imao sam deset godina kad je počeo rat i nekako sam od tih mračnih dana opkoljenog Sarajeva vezan za čovjeka na neki vrlo zanimljiv način i vrlo se teško odlučujem napraviti neku apstraktnu formu ili nešto slično. Mislim da je čovjek neiscrpna riznica kada je umjetnost u pitanju, a s druge strane mislim da ta duhovnost, koja u mom životu zauzima posebno mjesto, zapravo određuje da budem ozbiljniji i svjesniji kroz život. Od same mladosti bio sam fasciniram međuljudskim odnosima kao i činjenicom da površina koju vidimo nije ta koja zrači, koja ispisuje život i trenutke čovjekovog življenja, nego se to sve zapravo nalazi u njemu, u samom čovjeku”, pojašnjava Lukač i dodaje kako su predmet njegovog interesiranja upravo ta unutrašnja stanja, te preko umjetnosti, a kroz portrete, oči i fragmente onoga što čovjek nosi u sebi, pokušava osjetiti i dočarati najdublje emocije i senzibilitete. “Na kraju svega toga, postoji i ta uvijek prisutna težnja da se osjeti i doživi moć Onoga koji drži sve u svojoj Ruci”, poentira Lukač, kojega zanimaju strujanja na relaciji duhovno i čulno.

“Jednom je na predavanjima profesor Ismet Dizdarević rekao fenomenalnu stvar: ‘Inteligentan čovjek ne mora biti nužno i kreativan, međutim, kreativan čovjek mora biti i inteligentan.’ Mislim da je pravi pristup samoj umjetnosti onaj trenutak kada počnete istraživati sve ono što vas okružuje i iz čega crpite inspiraciju. Ako iskreno to radite, doći ćete sigurno do zaključka da je sve ono što vas okružuje djelo Jednoga i Jedinog – Boga – i kako je čitav svijet u savršenom skladu te da je red već uspostavljen. Jedini ko zapravo narušava taj sklad i red jeste upravo sam čovjek”, ističe Lukač.

Ukazujući na jedan od najvećih problema s kojim se suočava cijeli svijet, pa i savremena umjetnost, Lukač je rekao: “Konzumerizam je napravio u umjetnosti veliki problem. Postoje ti ljudi koji su zalutali u svijet umjetnosti, a istovremeno imaju jaku želju da ih se zove umjetnicima. To je ta grupa savremenih umjetnika koji vrlo često naprave nekakav performans koji prelazi sve granice gađenja i mislim da je onda veliki problem našeg društva što nemamo adekvatnu umjetničku kritiku koja bi se pozabavila ovakvim fenomenima. Oni koji se zovu kritičarima jesu najčešće historičari umjetnosti koji svojim prijateljima dođu na izložbu i naprave hvalospjev o njihovom radu. Optimista sam po prirodi i mislim da se neke stvari već pomjeraju. Kroz razgovor s nekim umjetnicima koji imaju bitan utjecaj na internacionalnoj sceni primijetio sam da se slažu s činjenicom da se u svijetu već sada traži klasično slikarstvo, kao što je to slučaj, recimo, s Venecijanskim bijenalom.”

Na težem putu peče se zanat i izgrađuju prave vrijednosti

Riječ umjetnost, odnosno ars, znači umijeće, znati, biti u stanju nešto napraviti. Adis tvrdi da se bez tog umijeća, znanja i zanata ne može napraviti kvalitetna umjetnost, bilo u slikarstvu, bilo u kiparstvu, književnosti, muzici. “Mogu ja sad uzeti violinu i mlatiti i guditi po njoj, i onda sebe prozvati nekim umjetnikom. Međutim, to ni na šta neće ličiti. Ista je stvar i s književnosti. Mislim da postoji jedan strah kod publike koja u samom startu ne razumije šta je to umjetnost, pa se onda upravo zbog tog straha dive određenim djelima koja su se nekako uvukla u svijet umjetnosti, a to de facto nisu. Mislim da je za te slučajeve najbolju kritiku uradila jedna spremačica koja je jedne prilike spremala neku galeriju. Nije bila svjesna da se tu radi o bilo kakvoj umjetnosti, pa je, misleći da se radi o gomili smeća, to uzela i počistila”, priča Lukač.

Ovaj mladi skulptor tvrdi da umjetnost mora biti u službi čovjeka kako bi uljepšala njegovu egzistenciju i da nužno mora govoriti istinu, pa kad se stane pred neko djelo ili neki rad, u čovjeku se trebaju pobuditi ona najviša osjećanja upravo zbog toga što se radi o umjetnosti koja u sebi ima ispunjene sve estetske norme. Lukač već godinama radi sa studentima, pa im uvijek naglašava da je osnova kiparskog posla zanat, te da je lahko kasnije uspjeti raditi sve vrste performansa kada jedan umjetnik stekne dobar temelj i akademsku bazu. “Ovdje govorim o trenucima kada ljudi pokušavaju napraviti neki novitet tako što će šokirati publiku, i to po svaku cijenu. Uvijek stojim pri tome i tvrdim da su svako drvo ili odlomljeni dio stijene mnogo ljepši i imaju mnogo veći značaj i smisao nego pojedini akti koji urade ti kvaziumjetnici. To se dešava upravo zbog toga što će skoro svi mladi ljudi uvijek izabrati lakši i brži put ako mogu. Mislim da je to potpuno pogrešno jer se na težem putu peče zanat i izgrađuju prave vrijednosti. Teži put jeste itekako sporiji, ali je zasigurno temeljitiji. Tu je suština mnogo jača i bolja, na većem se nivou shvataju stvari i na kraju početnog puta koji svaki umjetnik mora proći kako bi se steklo određeno znanje nalazi se zapravo neupitan uspjeh”, tvrdi Lukač, koji kaže da se nakon ovakvog pređenog puta, bilo da je riječ o umjetnosti ili o nekoj apstrakciji ili o performansu, stvaraju djela koja u sebi imaju kvalitetu i ostaju u okvirima estetskih normi jer iza tog rada stoji mukotrpno stečeno iskustvo koje stoji na čvrstim temeljima poput mermera, inače Lukačevog omiljenog materijala u kojem izrađuje i nagradu “25. novembar”.