Naše bogumile i njihove stećke pod svoju brigu preuzeo je UNESCO. Da ih sačuva od zaborava i zaštiti od nas koji ih baštinimo
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p>Općepoznato je da su samoproglašeni bogumili bili najobičniji neznabošci, bezbožnici, nevjernici, heretici, jeretici… Kao takve, proganjali su ih i oni s Istoka i sa Zapada, što će reći, i hrišćani i krišćani. Anatemizirani od crkve, bez vjere u zagrobni život, u kojem su raj i pakao, iz straha od krsta iza kojeg je redovno išao mač, bježali su i svoj mir našli u zemlji Bosni, koja je, i onda kao i danas, bila svačija i ničija. Tu se nastanili, zasnovali porodice, malo orali i kopali, više se lovom bavili, svoju vjeru i običaje upražnjavali, da bi na kraju sudbinu Maja, Inka, Acteka u dalekoj Americi doživjeli. Nestali su bogumili i ostali živjeti u sjećanju i pod svojim stećcima. Stećci su uništavani, raznošeni, ugrađivani u temelje svakojakih građevina pa i novih bogomolja. Preostale su zatrpali vrijeme, nemar i zaborav.</p>
<p>Istaknuti <em>hrvatski</em> pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar, rođen u Stocu, tu nadomak najveće i najočuvanije bogumilske nekropole Radimlje, otkrio je na stećcima epitafe, pisane neobičnim pismom i arhaičnim jezikom. Inspiriran epitafima, njihovim porukama, poukama i mudrostima, napisao je pjesnički opus <em>Slovo Gorčina</em>. Zahvaljujući Maku i davno umrlom Gorčinu, stećci su se iznenada našli u žiži zanimanja javnosti. Maku se pridružio i majstor TV kamere Jan Beran snimajući motive sa stećaka. Mak i Jan postali su iznenada i historičari i arheolozi. Riječ stručnih ljudi slabo se čula, ili skoro nikako. U vezi s bogumilima oglasio se i Miroslav Krleža, ali se ušutio kad je vidio u kakvu je gungulu upao.</p>
<p>Plaho se zakuhalo oko stećaka i, kako to kod nas obično biva, sa svih strana postavljana su pitanja, svađalo se i polemiziralo čiji su bogumili pa i čiji su stećci. Držeći se plemenskog pravila – čiji su grobovi, njegova je i zemlja – krenula je bitka za mrtve duše. Pravoslavci su utvrdili da je slovo “A” na epitafu iz srpske azbuke, prema tome, pokojnici ispod stećaka jesu Srbi, dok su oni sa zapadne strane, stanovnici rimokatoličke provenijencije, na osnovu slova “E” na epitafu, bili sigurni da ispod stećaka leže katolici, dakle Hrvati. Dolaskom Osmanlija na ove prostore u borbu oko stećaka umiješali su se i stanovnici Bosne islamske vjeroispovijesti. Na jednom od stećaka pronašli su uklesan polumjesec i zvijezdu – očit dokaz da ispod stećka leži njihov rahmetlija.</p>
<p>Početkom sedamdesetih godina minulog stoljeća, osjećajući se baštinikom Bosne, bogumila i stećaka, našao sam se i ja na nekropoli Radimlja, za mene čudnom i mističnom mjestu. Bio sam iznenađen monumentalnošću stećaka, a još više nevinošću i naivnosti crteža koji su ih krasili. Inspiriran viđenim, uradio sam seriju crteža i objavio ih u sarajevskoj reviji <em>Svijet</em>, uključivši se tako u polemička zbivanja u vezi sa stećcima. Crteži su se dopali meni dragom čovjeku, prijatelju i izvanrednom novinaru Milanu Andriću. Predložio mi je da napravimo zajednički animirani film na tu temu. Što zbog nedostatka novca, a i zbog mog nepoznavanja animacije, ideja je o filmu zaboravljena.</p>
<p>Nakon, nadajmo se i posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, pojavio se gospodin Dubravko Lovrenović i oživio priču, a time i polemiku o stećcima. Iskreno, ponadao sam se da se, napokon, pojavio stručnjak koji će staviti tačku na priče, polemike i dileme u vezi s bogumilima. Gospodin Lovrenović zakopao je dublje ispod stećka i otkrio na vratu pokojnog bogumila drveni krst, što nepobitno govori da je to kostur nekog davno umrlog katolika. Dubravko otkrio, a ja uzdahnuo: “E, hebiga, gospodine Dubravko!”</p>
<p>Prije osam godina, idući za tragom crteža koje sam davno uradio na temu stećaka, pronašao me je Patrick Courault, novinar reporter i fotoreporter naučne revije <em>Histoire</em>, i pozvao na ručak, uz napomenu da želi da razgovaramo o bogumilima. Da mi čovjek ne plaća uzalud ručak, objasnio sam mu da ja o bogumilima znam onoliko kako i koliko sam nacrtao. Na Patrickovo insistiranje, ručali smo zajedno, a u razgovoru sam mu preporučio da se o bogumilima informira u Zemaljskom muzeju i kod gospodina Dubravka Lovrenovića.</p>
<p>Nakon izvjesnog vremena, stigao mi je primjerak revije <em>Histoire</em> posvećen <em>Bogumiles et Cathares</em>, s tekstovima stranih autora i bez ijednog teksta naših stručnjaka za ovu oblast. Doduše, objavili su intervju s mojom malenkošću ilustriran crtežima koje sam radio na temu motiva sa stećaka. Uskoro je naše bogumile i njihove stećke pod svoju brigu preuzeo UNESCO. Da ih sačuva od zaborava i zaštiti od nas koji ih baštinimo.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Tranzicijski put od druga do hadžijeSljedeći članak
PUTOVANJE JEDNE DOSJETKE OD TREŠNJE DO FRAZEMAPROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo