Lezbos je zaboravljen otok. Na njemu su samo migranti i lokalno stanovništvo. Zbog migracijske politike EU, koja ograničava tražitelje azila na grčkim otocima, na Lezbosu je danas skoro 30.000 migranata i 80.000 Grka. Polje Moria postalo je poput malog grada. Ljudi žive u grmlju, u smeću i blatu. Kada se dočepaju Grčke, prvo što osjete jeste smrad. Pvi udarac koji im Moria zadaje jeste prodoran i gadan miris

Piše: Damir HADŽIĆ

Samo je nekolicina ljudi uspjela doputovati bez plaćanja. Četverica Senegalaca koji izgledaju poput NBA igrača potrošili su sav svoj novac na avionsku kartu Dakar – Istanbul. Kad su im mafijaši zatražili 1.200 eura da ih prevezu preko Egejskog mora i dovedu do Grčke, kupili su jeftini čamac u prodavnici igračaka i veslali šest sati do otoka Kosa, gdje su postavili šator na plaži u koji ne mogu stati odjednom sva četverica. Jedan Sirijac koji se uspio dočepati otoka Lezbosa također nije platio ništa i sada na otoku radi kao prevodilac pomažući migrantima.

Ostali, a od 2014. godine više od milion i po izbjeglica stiglo je iz Sirije, Iraka ili Afganistana, ostavili su malo bogatstvo (više od 1.000 eura po glavi) na morskom prijelazu koji inače svakog evropskog državljanina košta samo 10 eura na trajektnoj liniji. Rat je veliki posao, a izbjeglice donose veliki novac. S obiju strana mora zarađuju na njihovoj muci. Trgovci ljudima ostavljaju brojeve telefona kako bi ih kontaktirale izbjeglice spremne platiti prelazak preko mora. Gumeni čamci u oglasima se prodaju po cijeni od 400 eura. Zarađuju taksisti, barmeni, vlasnici hostela…

Zarađuju grčki ribari koji ih prevoze svojim brodicama. Hoteli u gradovima otoka Lezbosa puni su novinara, humanitarnih radnika i članova “Frontexa”. Tako nadoknađuju gubitke zbog nedolaska turista. Kafane su pune advokata za ljudska prava, smutljivaca, humanitaraca, ali i pripadnika neonacističke “Zlatne zore”. Svi zarađuju jer – rat je veliki posao.

SAMOUBISTVA, BOLESTI, BODLJIKAVA ŽICA

Lezbos je zaboravljen otok. Na njemu su samo migranti i lokalno stanovništvo. Zbog migracijske politike EU, koja ograničava tražitelje azila na grčkim otocima, na Lezbosu je danas skoro 30.000 migranata i 80.000 Grka. Polje Moria postalo je poput malog grada. Ljudi žive u grmlju, u smeću i blatu. Kada se dočepaju Grčke, prvo što osjete jeste smrad. Prvi udarac koji im Moria zadaje jeste prodoran i gadan miris.

Najveće polje migranata u Evropi smrdi na smeće, trulež, izmet. Jedna stvar ujedinjuje svojih 20.000 stanovnika Morije. Afganistanci, Sirijci, Kongoanci, Pakistanci, Somalijci…, muškarci i žene, djeca, mnogo djece. Svi, od prvog do posljednjeg, žele što prije otići odavde. Sanjaju da se ukrcaju na brod kojim bi išli do Atine, gdje su zakazani službeni razgovori kako bi dobili dokumente. Rijetki koji imaju sreće i ukrcaju se na njega.

Moria je zamišljena kao mjesto privremenog prijema, nakon što su grčke vlasti 2015. godine uredile taj bivši vojni kamp za hiljade izbjeglica koje su stigle na Lezbos. No, evropska migracijska politika zatvorenih granica i zatvora na grčkim otocima pretvorila je Moriju u čudovište u kojem su azilanti zarobljeni mjesecima, godinu ili čak više. Mjesto na kojem očajna djeca gotovo svakodnevno sebi oduzimaju život. Kamp okružen bodljikavom žicom odavno je već prenatrpan. Kapacitet mu je 2.800 ljudi, što je jedna sedmina njegovih sadašnjih stanovnika. More bijelog šatorskog platna vidi se na brežuljku između stabala maslina, gomila smeća, u blatu, bez struje ili tekuće vode.

Krajolik ne podsjeća na Evropu koje su se očajnički pokušavali domoći. Džungla, kako je nazivaju migranti, ne prestaje rasti. Prije godinu dana Moria je imala 4.900 stanovnika. Tada su se oni već žalili na uvjete. Prošle godine broj je stanovnika naglo porastao zbog dolaska migranata iz Turske.

Svaki drugi migrant koji ovdje dođe je iz Afganistana. Spavaju u kampu koji je napravila UN-ova agencija za izbjeglice, ali kada pada kiša, Moria postaje mora. Zato svi očajnički pokušavaju sklepati bilo kakav smještaj od paleta. Palete su na cijeni, plaćaju ih osam eura po komadu. Higijenu je nemoguće održavati. Tuševi i toaleti daleko su od kampa, vode ima samo ujutro i niko ne zna do kada će teći. Ponekad vode ima samo deset minuta. Zato se peru uglavnom jednom sedmično i pokušavaju se ne isprljati do sljedećeg tuširanja.

Zbog higijene su česte dermatološke bolesti, bebe pate od infekcija zbog nedostatka pelena. U Moriji hara tuberkuloza i mnoge zarazne bolesti. Program cijepljenja sada je najvažniji ne samo za Grčku nego za cijelu Evropu jer većina će ovih ljudi kako-tako završiti u evropskim državama. Hrana je također problem. Kada se distribuira, formiraju se dugi redovi, a mnogi uopće ne dobiju obrok. Ujutro makaroni i voda, za večeru uvijek tvrdo kuhano jaje, kruh i paradajz. Za ručak je ponekad grah, nekad leća s rižom, jednom sedmično piletina ili kobasice. Hrana je loše skuhana pa često izaziva stomačne probleme i proljev. Oni koji to mogu priuštiti sami kuhaju. Moria je poput grada, s trgovinama i frizerskim salonima. Postoje štandovi s povrćem i voćem, a prodaje se i meso, ali ga je teško naći i skupo je. U susjednom se gradu žale da im stalno kradu ovce i kokoši te povrće iz bašti.

Zbog takvih okolnosti, buja nacionalizam na nekim otocima koji su bili pod otomanskom vlašću do 1912. godine i koji su uvijek živjeli u sjeni neprijateljstva sa susjednom Turskom. Jedan je profesor u osnovnoj školi prisilio učenike da prije početka nastave kleknu i mole za grčku domovinu prije “neposrednog” rata s Turskom. Prijeti se humanitarcima i građanskim aktivistima, a dva su muškarca krajem prošle godine zbog prijetnji osuđena na dva mjeseca zatvora.

EU NE ISPUNJAVA OBAVEZE

U takvom je ozračju Turska ove sedmice poručila da dogovor s Evropskom unijom iz 2016. mora biti ažuriran zbog krize na sjeveru Sirije, u vrijeme tenzija na tursko-grčkoj granici nastalih zbog Ankarinog otvaranja vrata migrantima prema Evropi. Ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu rekao je za Anadoliju da je za rješenje migrantskog pitanja potrebno kako bi Evropska unija liberalizirala vizni režim i izmijenila pravila carinske unije u kojoj je Turska s EU.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan kasno u ponedjeljak napustio je susrete u Bruxellesu s čelnicima EU-a i NATO-a bez objave zajedničkog saopćenja ili konferencije za medije. Erdoğan je u Bruxelles stigao dok se između evropskih država i Turske produbljuje spor o sudbini desetaka hiljada migranata koji pokušavaju ući u EU preko Grčke. Po povratku u Tursku Erdoğan je izjavio kako Grčka mora biti svjesna činjenice da način njihovog postupanja prema azilantima na granici predstavlja čin ubijanja. Jedna od tema koju je prokomentirao bilo je i pitanje Idliba. “Idlib, Sirija i izbjeglička kriza ispit su volje i liderstva za Evropsku uniju”, rekao je Erdoğan, dodajući kako je njegova zemlja platila visoku cijenu u Idlibu kako bi osigurala primirje i stavila civile pod zaštitu. Prema njegovim riječima, vrijeme je da i EU obavi svoj dio posla.

“Čelnici EU prihvatili su da je Turska ispunila svoje obaveze, ali isto tako i da se EU kreće sporo”, rekao je Erdoğan, te nastavio: “Možemo započeti jedan novi proces s EU. Mi smo na tom planu poduzeli niz koraka i to ćemo nastaviti činiti i u budućnosti.” Govoreći o postupanju Grčke prema azilantima na granici s Turskom, Erdoğan je podvukao kako Grčka treba biti svjesna da takvo postupanje prema azilantima na granici predstavlja čin ubijanja, te da će za to trebati polagati račune. “Moj prijedlog Grčkoj je da otvori svoje granice. Ti ljudi se neće zadržati u Grčkoj, neka nastave put prema drugim zemljama Evrope”, poručio je Erdoğan.

Iako su prošle četiri godine od potpisivanja sporazuma o readmisiji migranata zaključenog između Turske i Evropske unije (EU) 18. marta 2016. godine, EU nije ispunila obaveze proizašle iz tog sporazuma poput uvođenja bezviznog režima, finansijske pomoći za zbrinjavanje izbjeglica te reforme carinske unije. Iako je sporazum predviđao da EU građanima Turske do kraja juna 2016. uvede bezvizni režim, to nije ispunjeno. Uvođenje bezviznog režima podrazumijevalo je prethodno ispunjavanje 72 kriterija u okviru mape puta za ukidanje viza. Turska od ukupna 72 kriterija nije ispunila njih šest, a od EU je tražila više fleksibilnosti, budući da je 15. jula iste godine bila na meti pokušaja državnog udara.

Pored toga, Turska od EU-a traži i da ispuni obećanje u vezi s finansijskom pomoći u visini od šest milijardi eura. Iako su troškovi Turske u vezi sa zbrinjavanjem izbjeglica premašili 40 milijardi dolara, EU još u potpunosti nije isplatila ni polovicu od obećanih šest milijardi eura. Sporazum je podrazumijevao aktivaciju fonda u dvije faze i potpunu realizaciju do kraja 2018. godine.

Sporazum je predviđao i stavku kojom “EU i sve članice namjeravaju pružanje svake vrste pomoći Turskoj s ciljem poboljšanja sigurnosti i humanitarne situacije u Siriji, posebno kada je riječ o pograničnim područjima”. Međutim, izostali su konkretni koraci EU-a. Nije aktiviran ni program dobrovoljnog održivog povratka, kojim je trebalo osigurati povratak izbjeglica smještenih na teritoriji Turske. Iako je sporazum predviđao i dinamizaciju procesa u vezi s pristupnim pregovorima za članstvo Turske u EU-u, nova poglavlja nisu otvorena, a sami pregovori su dovedeni do tačke potpune stagnacije.

Turska je uspjela, s druge strane, u okviru ovog sporazuma da spriječi ilegalne migracije u procentu od oko 97 posto. Prema podacima UN-a, prije sporazuma, 2015. godine, preko egejskih ostrva je u Evropu prešlo 856 hiljada migranata, dok je taj broj nakon sporazuma 2018. godine iznosio 32.494. Nakon potpisivanja sporazuma EU – Turska, broj migranata koji stižu na grčka ostrva znatno je smanjen – sa 150.000 mjesečno u ljeto 2015. i 50.000 početkom 2016. na u prosjeku 3.000 mjesečno danas. Sporazum o readmisiji predviđa da se svi migranti koji stignu na grčka ostrva s turske obale vrate u Tursku. Na svakog sirijskog izbjeglicu koji bude vraćen u Tursku jedan tražilac azila koji boravi u Turskoj bit će premješten na teritoriju EU.