Mi se imamo čime ponositi, ali, nažalost, nemamo za to vremena. U ovom trenutku imamo najozbiljnije nasrtaje na našu zemlju koji su toliko oslabili naše tkivo da je opstanak i naroda i zemlje upitan više nego 1992. godine. Ključni je problem u tome što smo uspavani, što smo prepustili da nam društvo kreiraju oni koji čuvaju ideologiju genocida, da ga oblikuju kriminalci i mediokriteti

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Književnik i novinar Mehmed Meša Pargan rodio se 1971. godine u Zvorniku. U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je referent za informiranje i pomoćnik za moral 206. viteške brigade Armije RBiH, te novinar u listu Ratna Tribina i na Radiju “Glas Drine”. Od 1995. do 2010. godine radio je kao novinar u magazinu Slobodna Bosna. Radio je i kao urednik izdanja u BMG Bosanskoj medijskoj kući, te je osnovao prvi bosanskohercegovački portal za turizam. Objavio je četrnaest autorskih djela: monografije, istraživačke studije o ratnim zločinima, tri zbirke pjesama i roman Grad u cvatu magnolije. Za Stav govori o neočekivano snažnom odjeku svog romana, ratnom pismu u književnosti, značaju prevođenja i odsustvu književne kritike, o nepostojanju strategije u očuvanu starih zanata…

STAV: Krenimo od knjige Grad u cvatu magnolije, Vašeg prvog romana, publiciranog prošle godine. Do sada je o ovom djelu napisano nekoliko sjajnih osvrta, a promovirano je u mnogim bosanskim i gradovima naše dijaspore. Jeste li očekivali da će čitaoci i književna kritika s takvim oduševljenjem prihvatiti ovaj roman?

PARGAN: Prvi objavljeni roman nije prvi i napisani. Moja učiteljica književnosti, profesorica Julijana Lazarević, učila nas je, dok smo bili djeca, da je roman, kako književna vrsta, velika matura u stvaralaštvu jednog književnika. U tim godinama, naravno, nisam shvatao suštinu te poruke. Putovao sam, učio život, upoznavao sebe i druge ljude. Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam od sebe zahtijevao, uvjeren da za roman još nije došlo vrijeme. Čekao sam te unutrašnje znakove. Možda neko misli da je kasno objaviti prvi roman u svojoj 47. godini. Naučio sam da je pravo vrijeme onda kada se iz čovjeka roman iscijedi kao sok iz zrelog nara. Na stanovištu sam da je bolje da roman nikada ne izađe ako nije za njega došlo vrijeme. Ako nar nije zreo. Roman Grad u cvatu magnolije čekao je (ne)namjerno distancu od 25 godina od početka rata. Bio sam uvjeren svih ovih godina, iako sam stalno pisao, da nije realno očekivati ozbiljna djela o ratu u prvih dvadeset godina mira. Sada je došlo vrijeme, vidimo da se pojavljuju knjige koje su lišene patetike, stigme, mržnje… Knjige koje su čista književnost. Posebno sam sretan što su čitaoci i jednim dijelom književna kritika upravo tako ocijenili moj roman. Očekivao sam da će biti čitan, da će biti prihvaćen, ali, najiskrenije, nisam očekivao ovako veliku pažnju. Srećom, oko nas žive mnogi koji čitaju, koji gutaju priče i žive s njima. Javilo mi se mnogo čitateljki i čitatelja koji Magnoliju čitaju po drugi ili treći put. Na pozive čitalaca i prijatelja roman je do sada promoviran širom Bosne i Hercegovine, u Holandiji, Austriji, Švedskoj, Sloveniji, u Sandžaku itd.

STAV: Vaš roman zasigurno je jedno od najboljih proznih ostvarenja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti o posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Iako njegov temeljni tematski i motivacioni okvir čini rat, ovo je ujedno i snažna priča o životu i umjetnosti. Pritom je ispripovijedana na izuzetan način! Razuđenost unutarnjih svjetova svojih likova i fragmentiranost osnovnog fabulativnog toka roman nadomještava snažnim, reklo bi se, pjesničkim slikama i vješto tempiranim ritmom – koji ga drže na okupu kao umjetničku cjelinu. Iako ste ranije objavili tri knjige pjesama, ovim romanom načinili ste iskorak bitan za širu društvenu i kulturnu zajednicu. Koliko Vam je pjesničko iskustvo pomoglo u tome? Smatrate li da ste s ovim romanom “pronašli” vlastitu formu izraza?

PARGAN: U svom umjetničkom radu svi mi crpimo sokove tla na kojem smo nikli. Crpimo priče uz koje smo sami odrastali, uz koje smo gubili ili obnavljali nadu i vjeru. Bosna je i moja neiscrpna tema, moja inspiracija i ljubav – neispričana priča. Moja su opsesija sudbine ljudi koji su nikli na ovom tlu. Ovaj roman je, na određen način, preslikao živote generacije koju je rat zaustavio u putovanju ka beskraju slobode i mira, s kojima smo poistovjećivali 21. stoljeće. Ti su životi svojevrsne psihološke drame. Nema umjetnika koji ima sposobnost naslikati, snimiti ili napisati svu bol Srebrenice. Niti je bilo onih, u toj generaciji, koji su mogli shvatiti da se stvarno dešava opsada Sarajeva. Da se dešava plamen Vijećnice. Da ljudi pucaju u dijete! Nismo to mogli shvatiti. Niti smo išta mogli shvatiti. A to nam se dešavalo. Kao takvi, mi smo danas rasijani širom svijeta. Svaki naš čovjek stjecište je tuge, boli i priča. Niko nikada te priče neće, niti može zabilježiti. Ni ovaj roman nije imao cilj i namjeru da to učini. Nastajao je tokom nepune dvije godine življenja kroz pisanje, kao moj pokušaj da ispričam svoju priču. Došao je i kao logični slijed mog prethodnog književnog stvaralaštva. Ovdje, stoga, i ne mogu govoriti da sam s romanom pronašao svoj izraz. On je tu bio, on je u mojoj poeziji – ustvari svojevrsnoj lirskoj prozi koja stoji nogama čvrsto na bosanskome tlu, natopljena bolom i krvlju, ali i ljubavlju, kao jedinim mogućim i logičnim ishodom svakog vremena življenja u Bosni. Na ovim prostorima mi stoljećima živimo u jedinstvu različitosti, nesvjesni koliko međusobno ličimo. Naši ljudi putuju svijetom, žive svuda i lahko se adaptiraju. Integracija u zajednice uvjetovana je, prije svega, činjenicom da njima nije strana drugost i drugačijost. Likovi mog romana nose sa sobom i u sebi takvu Bosnu – Bosnu univerzalnih vrijednosti.

STAV: U toku su pripreme za prevođenje Vašeg romana na engleski jezik. Koliko je važno prevoditi naša djela na engleski i druge svjetske jezike? Jesmo li se s prijevodima dovoljno “nametnuli” svjetskoj kulturnoj zajednici?

PARGAN: Ključni problem našeg društva jeste pristajanje pojedinca na inferiornost. U Švedskoj, recimo, imaju jednu izreku, čak doskočicu, kada nemaju argument ili drugi odgovor, oni kažu: – Mi se ponosimo! Mi smo izgubili tu sposobnost prepoznavanja u sebi prisutnih i neupitnih vrijednosti i njihovog stavljanja ispred sebe, kao svoje vodilje, uzora, načina predstavljanja… I to je potpuno objašnjivo psihološko, pa čak, da ne budem grub, i psihopatološko stanje cijele nacije, koje nam je ostalo kao posljedica rata i poratnih godina surove tranzicije. Mi smo sebe uvjerili da je ova zemlja nemoguća, da je sve propalo, da je mi ne zaslužujemo. Koliko ste puta čuli naše mudrozane kako kažu: – Nije država za Bošnjaka?! Ne znamo mi praviti državu – drugi imaju iskustva u tome. Itd. Naprotiv, mi imamo bogatu tradiciju, kontinuitet vlastitog trajanja, koji nam daje za pravo da se ponosimo. Evropa sada tek pokušava osigurati stvarnu ravnopravnost vjera. Vidimo kako im to teško ide. A prije šest stoljeća muslimani Bosne zatražili su od sultana da garantira slobodu vjere kršćanima i Jevrejima. Mi se imamo čime ponositi, ali, nažalost, za to nemamo vremena. Mi imamo u ovom trenutku najozbiljnije nasrtaje na našu zemlju koji su toliko oslabili naše tkivo da je opstanak i naroda i zemlje upitan više nego 1992. godine. Ključni je problem u tome što smo uspavani, što smo prepustili da nam društvo kreiraju oni koji čuvaju ideologiju genocida, da ga oblikuju kriminalci i mediokriteti. Oni polahko preuzimaju važne instrumente upravljanja državom. U tome imaju pomoć susjeda i s istoka i sa zapada. Ustvari, ne pomoć, već dobro osmišljenu strategiju uništavanja tkiva Bosne. U mojoj zemlji, u mom Zvorniku, ja nemam pravo na svoj jezik. Kako da riješimo problem? Mi moramo izaći iz autistične pozicije u koju smo se doveli. Moramo kazati da su naše ruke slobodne i da njima moramo djelovati – spašavati sebe, svoje porodice i domovinu. Više smo djelovali prema svijetu tokom rata, kada nismo imali mogućnost, nego sada. Imam dojam da smo se predali. A kultura – ona nema granice. Ona može otvoriti Bosnu, njenu ideju univerzalnih vrijednosti i učiniti svijet boljim. Zato je važno da naše knjige budu prevođene. Mi imamo obavezu to učiniti zbog dva miliona spaljenih knjiga u sarajevskoj Vijećnici. U svijetu smo skoro beznačajni na tome polju i to u vremenu kada imamo najveće mogućnosti, prisustvo naših ljudi u dijaspori, na raspolaganju njihove sposobnosti i mogućnosti. Nadam se da će tokom naredne godine biti okončano prevođenje romana na engleski i njemački jezik – započeti su razgovori o tome. Čak, postoje ozbiljne ideje da se ova priča pretvori u film. Međutim, sve su to sada, po meni, pitanja koja nisu u domenu mojih utjecaja. Knjiga, kada se jednom rodi, započinje svoj život. Sve dok ne izađe, autor je odgovoran. Kasnije… Tada vladaju neki drugi zakoni.

STAV: Činjenica je da se nikada u Bosni i Hercegovini nije objavljivalo tako mnogo književnih djela kao što je to slučaj danas. Mnoga od njih, ipak, nikada ne budu ozbiljno analizirana i valorizirana. Čini mi se da je s rastom književne produkcije proporcijalno opadao kvantitet (i kvalitet) književne kritike. Koliko je važna književna kritika za književni život jedne zajednice?

PARGAN: Sreća je pa smo došli u vrijeme kada svako može da traga za svojom publikom, da piše i objavljuje, da čita, a da pri tome ne snosi posljedice, osim za kvalitet napisanog. Nekada je odobrenje za oslobađanje od poreza morao dati Sekretarijat za kulturu ili Ministarstvo kulture. To je bila suptilna poruka da oni koji ne dobiju odobrenje ne trebaju ni objavljivati, jer će naići na probleme i osude. Mi živimo u slobodnom i demokratskom društvu. Na ovim prostorima nikada nije bilo lakše pisati i objavljivati, nametnuti se i pokazati svoje vrijednosti. A kako svaka roba ima svog kupca, tako i svaka knjiga ima svoje čitaoce. Književna kritika jeste važna, ali u modernom dobu, koje mi živimo na Balkanu, književna kritika skoro da ništa ne mijenja. Zašto? Mislim da je ključni problem u društvenoj tranziciji na koju nismo bili spremni. Smjena epoha, smjena generacija i promjena recepcije književnog djela u književno‑teorijskom diskursu zatekla je našu književnu kritiku rascjepkanu na trima područjima, koja egzistiraju kao faktičko stanje postignuto ratom. Mi nemamo protok ideja, razmjenu knjiga, a još dugo nećemo imati rasterećen pristup knjigama s drugih područja. Mi smo i dalje robovi devedesetih. Stoga, ovdje književna kritika neće doći na zelenu granu još dugo. Bez obzira na izvanredne pojedince, katedre koje rađaju kvalitetne stručnjake i na neupitnu potrebu za kritikom. Ovdje književna kritika ne oblikuje čitalačku publiku. Jednostavno, došlo je do narušavanja vrijednosnog sistema i njega treba polahko graditi.

STAV: Nedavno je, nakon prilično vremena, otvorena jedna književna polemika. Riječ je o polemici vezanoj za nagradu “Mak Dizdar” za mlade pjesnike u koju su se uključili Esad Duraković, Mile Stojić, Darko Tanasković i drugi. Međutim, ono što bi trebala biti književna polemika pretvorilo se u lijepljenje etiketa, kako na račun poezije, tako i na račun učesnika onog što bi trebala biti polemikom. Kako Vi na to gledate? Jesu li književne polemike uopće bitne?

PARGAN: Svaki društveni dijalog je važan. On govori o stepenu sloboda tog društva. Sudeći i po ovom dijalogu, toj polemici, mi smo slobodno društvo. To je naša prednost. Međutim, problem je u tome što smo mi društvo neslobodnih pojedinaca, odnosno pojedinaca zarobljenih svojim statusom, pozicijom, (pred)uvjerenjem, obrazovnim, nacionalnim, vjerskim ili drugim lancima. Neslobodan pojedinac ne može prihvatiti postojanje drugog i drugačijeg, jer on želi da prenese to ropstvo i na svog sagovornika. Tako se gradi totalitarno društvo. Ovakve polemike, bez obzira što se ne slažem s njihovim sadržajem i formom, izuzetno su korisne na našem putu ka profiliranju stabilnog demokratskog društvenog ambijenta u Bosni i Hercegovini, koji se ne može temeljiti na etiketiranju i vrijeđanju. Vrijeme je da počnemo graditi društvo uvažavanja tuđeg mišljenja i stajališta.

STAV: Autor ste tri knjige o starim zanatima u Bosni i Hercegovini, a sve tri publicirane su u posljednjih sedam godina. Otkud potreba da se bavite ovom temom? U kojoj mjeri je ona uopće istražena?

PARGAN: Svakodnevno nam 21. stoljeće otkriva naše slabosti, prije svega u traganju za vlastitim identitetom. Mi smo u Bosni i Hercegovini preskočili stoljeća, povijesne lekcije i stoga se uvijek i iznova suočavamo s nejasnoćama, s novim oblicima frizirane povijesti. U svojim knjigama o tradiciji i zanatima pokazivao sam da je Bosna i Hercegovina jedinstven kulturološki prostor. Temeljni princip rušenja Bosne već je dugo dokazivanje iz istočnog i zapadnog susjedstva, da smo mi društvo sučeljenih i oprečnih kultura, vjera, tradicija – da je takva zemlja nemoguća. A sličniji su načini življenja Bošnjaka i Srbina iz Bihaća, nego Srbina iz Bihaća i Srbina iz Kragujevca.

STAV: Koliko su danas živi pojedini zanati kojima ste se bavili u Vašim knjigama? Koliko smo zaboravili tu oblast našeg naslijeđa i iskustva?

PARGAN: Nažalost, većina od 171 zanata, koje obrađujem u svojim knjigama, danas je već ugašeno, ali, nije to pogubna činjenica – pogubno je što danas nemamo efikasne mehanizme zaštite, očuvanja, razvoja i dokumentiranja tog nacionalnog kulturnog blaga. Mi već imamo zmijanjski vez i konjičko drvorezbarstvo na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine, ali još nismo svjesni šta to znači. Ne umijemo to pretvoriti u korist za sebe, za svoju zemlju, za svoj kraj. Ljudi iz cijelog svijeta već dolaze da vide tu našu posebnost, a mi ne umijemo otvoriti smjer u srednjoj školi – drvorezbarstvo, jer su naši pametnjakovići skontali i čuvaju zakone koji to ne dopuštaju. Pa mijenjajte zakone, prilagođavajte ih životu. Danas čovjek ne može otvoriti obrtničku radnju jer nema diplomu, a nigdje u Bosni nema škole u kojoj može dobiti diplomu. To je bosanski izum!

STAV: Bavite se i pitanjem ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, o čemu ste objavili i dvije studije. Često u javnom prostoru čujemo kako je više dosta priče o ratu i zločinima. Kako, kao neko ko se istraživački bavio tim pitanjem, gledate na ovu vrstu (pri)govora? Kako na takav diskurs gledaju Bošnjaci u RS-u?

PARGAN: Bošnjaci u bh. entitetu RS ostavljeni su i zaboravljeni. Prepušteni su onima koji su ih protjerali, koji su počinili zločine, a danas su ugledni građani tog društva. To društvo danas slavi Mladića i Karadžića. Svi snosimo odgovornost za djecu koja nemaju pravo da u školi govore svojim jezikom. Odgovorni smo za ljude koji se ne mogu zaposliti u firmama jer su Bošnjaci. Odgovorni smo jer smo mislili da pumpanjem freza i traktora možemo osvojiti prostor i potrošili smo stotine miliona maraka. Pitanje je samo jesmo li svjesni da smo odgovorni. Rijetki su ili ne postoje centri za kulturu u Federaciji, pozorišta i biblioteke koji su u svoj godišnji plan stavili realizaciju sadržaja u Srebrenici, ili Banjoj Luci, ili Vukosavlju. Mi smo se pretvorili u mašine koje osuđuju i optužuju, a ništa ne čine da poprave svoje stanje. Svako ko daje takve prigovore, da ne treba pisati o zločinima, mora poći od pretpostavke da je njegovo dijete moglo biti ili da će biti s flašicom nepopijenog mlijeka zakopano u masovnu grobnicu u naručju majke.

STAV: Dugo ste radili u medijima. U vrijeme agresije bili ste referent za informiranje i pomoćnik za moral 206. viteške brigade i novinar u listu Ratna Tribina i na Radiju Glas Drine. Kako je bilo izvještavati u tom teškom periodu? Koliko Vam je to iskustvo bitno?

PARGAN: Rat je doba u kojem ljudi dobiju najbolju priliku da pokažu ono što jesu: ratni profiteri, zločinci, ubice, heroji, izdajnici… S 21 godinom počeo sam raditi posao novinara i kao ratni reporter prepješačio sva ratišta na koja se moglo doći. Tada se vodila časna borba na život i smrt. Nije bilo kalkulacija. Ja danas ne mogu razumjeti ljude zašto su odustali od ideje slobode, od ideje Bosne… Kao što smo domovinu branili od agresora, danas je moramo braniti od svih neprijatelja. Naučio sam u ratu da je rat zapravo prirodno stanje i da na Balkanu nema generacije koja nije živjela rat. I poslije rata činim sve da se rat više nikada ovdje ne desi.

STAV: Kako gledate na medije danas? Na koji je način internet-kultura utjecala na oblikovanje medijske scene u Bosni i Hercegovini?

PARGAN: Mi smo društvo koje tek treba proći kroz fazu kulturne revolucije. Nama predstoji važan posao definiranja kulturnih politika i povratka sa stranputica kantonizirane svijesti, koja nas je udaljila, uništila nacionalni identitet. Nama trebaju novi i široki putevi, zdravi mediji, jak obrazovni sistem… Zašto sutra ujutro ne započnemo autocestu Tuzla – Sarajevo, prekosutra Bihać – Sarajevo, onda Goražde – Sarajevo…? Onda Banja Luka – Bihać? U našim glavama nestala je svijest o važnosti toga – tu je problem. Poraženi smo! Sve su nam, ili pak malo preciznije da kažem, sve smo uništili. Mediji su, također, promašili svoju funkciju – oni bi trebali (u) ovakvom društvu pokazati put kojim treba ići. Nažalost, čast svijetlim izuzecima, ali danas važi ona Balaševićeva – “mogu mediji biti i bjedniji, ali ne mnogo”.