Mašić je ustvrdio i kako je “mjesec dana od uvođenja stanja nesreće SDP bio tiha opozicija”, što nije tačno, jer su upravo SDP-ovi kadrovi od početka krize problematizirali većinu odluka koje su donosile vlasti ili krizni štabovi, kako na nivou kantona, tako i Federacije. Da li je maska koju je Damir Mašić nosio na ovoj konferenciji možda napravljena od nepodesnog materijala koji mu je onemogućio normalno disanje i dovoljan dotok krvi u mozak, nije poznato, no on je nastavio sve gore halucinirati, pa je ustvrdio “da je prethodnu vladu bio glas da je najbolja, tako građani pričaju kako je ova najgora do sada”.
Prethodnu nenarodnu vladu u ovdašnjoj su javnosti pratili svakakvi glasovi i glasine, no vrlo malo pozitivnih i niti jedan koji bi tvrdio da je to “najbolja vlada”, osim kroz samoreklama njenih članova i političkih sljedbenika. Nije poznato ni ko su ti volšebni građani za koje Mašić tvrdi kako pričaju da je trenutna vlada najgora. Budući da ne postoji neko relevantno istraživanje javnog mnijenja, ne bi trebalo iznenaditi da Mašić pod ovim građanima podrazumijeva isključivo članove i simpatizere SDP-a, a što je opet potpuno u skladu s temeljnim SDP-ovim stajalištem po kojem glasači koji glasaju za nacionalne ili narodne stranke nisu i ne mogu biti građani već tek “seljaci i primitivci”.
Naravno, Mašić nije propustio da napadne omiljenu metu svih neiživljenih opozicionih politikusa Sebiju Izetbegović, koju je optužio da je “dotukla zdravstveni sistem u KS”, mada dosadašnji rezultati razvoja pandemije pokazuju da se Bosna i Hercegovina i njen zdravstveni sistem s COVID-om nose daleko bolje nego što je to slučaj u mnogim razvijenijim države s neuporedivo boljim standardom.
Sličan nebulozan i potpuno kontradiktoran istup na ovoj pres-konferenciji imao je i kompromitirani Igor Stojanović. On je pozvao na smjenu Vlade Kantona Sarajevo kako bi se navodno “zaustavili obračuni sa zdravstvenim radnicima”, mada je njegov kolega Mašić koju minutu prije toga bijesno harangirao upravo protiv zdravstvenih radnika iz uprave KCUS-a. Svoje izlaganje Stojanović je završio ponešto otužnim pozivom “gospodinu Radončiću” da “smijeni ovu vlast” jer su humanistima iz SDP-a “važniji životi građana od svake vlasti”, valjda nesvjestan ironije da takvu izjavu daje dok problematizira zdravstveni sistem koji se brine o zdravlju građana i pride se pokušava dokopati vlasti usred pandemije!
PARE ILI ŽIVOT…
No, i Mašić i Stojanović u drugom dijelu svojih nastupa razotkrili su otkud sva nervoza i uopće potreba za cijelim ovim žalosnim performansom. Mašiću se, doslovno, počeo tresti glas od indignacije kada je pravednički zagrmio o “kadrovskim križaljkama”, tj. o smjenama kadrova “kvarne četvorke” koja je formirala prošlu frankenštajnovsku vladu Kantona Sarajevo, a koja je njima do vrha napunila kantonalna preduzeća. Kako govore dobro obaviješteni insajderi, u SDP-u je nastala prava panika zbog kadrovske čistke i gubitka sinekura jer su se mnogi nadali da će im pandemija pružiti priliku da što duže ostanu u foteljama, ali i da još više pojačaju svoje redove, tj. zbrinu rodbinu, poznanike i cijelu SDP-ovu klijentelističku mrežu.
Situacija u SDP-u je u ovom pitanju naročito teška otkad se Vlada Federacije BiH preselila iz zgrade u vlasništvu SDP-a BiH u zgradu “Energoinvesta”, čime je SDP izgubio mjesečni prihod od gotovo 42.000 KM, pa je za opstanak klijentelističke mreže ovoj stranci, ali i njenim kadrovima naviklim na lagodan način života značajna svaka fotelja. Stojanović je, pak, odlučio da s takvim trendom “upozna javnost”, valjda računajući da je opstanak SDP-ovih uhljeba po upravnim odborima javnih kantonalnih preduzeća nešto što je od vrhunskog javnog i državnog značaja i nešto zbog čega treba rušiti vlast u Kantonu Sarajevo.
U jednu ruku, ovaj očaj SDP-ovih sarajevskih kadrova i nije teško razumjeti. SDP je 2020. godinu dočekao u stanju potpunog bankrota. Ne samo političkog, ideološkog ili idejnog već i kadrovskog i finansijskog. Odluka Nermina Nikšića, ali i današnjeg rukovodstva SDP-a da žrtvuju imidž, povjerenje glasača, izborne rezultate vlastitih kadrova van Sarajeva, jedinstvo pa čak i budućnost stranke zarad ličnih interesa i fiks-ideja sarajevske centrale, te u korist uloge treće violine u frankenštajnovskoj koaliciji koja je donedavno vladala Sarajevom, pokazala se krajnje pogrešnom jer SDP nije dobio ništa, a izgubio je mnogo. Od nekad najveće i jedine relevantne ljevičarske stranke, spali su na mjesto treće ili četvrte stranke koja se bori za glasove lijevo nastrojenih glasača.
Rukovodstvo SDP-a priklonilo se ideji “dekontaminacije od ratnih i patriotskih narativa” pa se u SDP-u odustalo od baštinjenja ili obilježavanja bilo kakvih patriotskih tekovina iz perioda odbrane od Agresije, prepuštajući ih strankama poput DF-a, čime su se odrekli i glasova onih glasača koji doduše nisu ljevičari, ali imaju “građanske”, a ne nacionalne političke ukuse. To se možda ponajbolje pokazalo ovih dana kada je SDP, uz Našu stranku, bila jedna od rijetkih stranaka koje nisu čestitale 15. april, Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine. Već je u medijima primijećeno da je posljednji put SDP uputio takvu vrstu čestitke za vrijeme predsjednikovanja Zlatka Lagumdžije, a da lokalne SDP-ove organizacije to ne čine, barem ne preko SDP-ove službene stranice, još od 2016. godine.
No, zato danas SDP‑ove lokalne organizacije, poput one banjalučke, negiraju da je manji bosanskohercegovački entitet nastao na genocidu, a SDP-ov potpredsjednik Vojin Mijatović podržava proslavu neustavnog 9. januara. Da ne spominjemo da predsjednik SDP-a Nermin Nikšić barata terminima koji kao da su pobjegli s listova nekog velikosrpskog pamfleta, pa SDA optužuje kako mrzi ljude iz drugog entiteta i kako želi “findžan-državu” jedne vjere. Takav krah kredibiliteta i imidža imao je odjeka u javnosti, čega su itekako svjesni u SDP-u, pa je sve rezultiralo dovođenjem visokopozicioniranih članove SDP-a u današnju situaciju borbe za fotelje, a time i same sposobnosti za političko sponzorstvo i preživljavanje u nekoliko narednih godina.
EPIZODNI POLITIČKI GLUMCI
Otud i očajnička pres-konferencija usred pandemije, ali i besramni i tragikomični ucjenjivački zahtjevi. U pitanju je namjera da se otvorenim prijetnjama osigura što duži opstanak svojih kadrova po javnim kantonalnim preduzećima, ali i pokušaj da se suludim optužbama nekako amortizira vlastito prizemno subverzivno politikantstvo u doba pandemije. Provociranje političke nestabilnosti u Sarajevu u ovim kriznim vremenima samo je pokazalo suštinsko petokoronaštvo SDP-a, te koliko je to danas depatriotizirana stranka. Stari SDP barem je imao obraza da za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu zamrzne svoje djelovanje.
Na sve ovo treba dodati i kukavičluk sadašnjih esdepeovaca, jer iz SDP-a proračunato urlaju o ljetu, uzdajući se da će se pandemija do tada stišati, te da će biti slobodni uživati u plodovima tuđeg truda i uspjeha prikazujući svoje konstantno podmetanje nogu kao čin brige za građane, a ne uhljebljene kadrove. Naravno, to su pusti snovi, jer baš kako očajni maskirani otmičari nikada ne dobiju helikopter i dva miliona na računu u banci, tako ni maskirani očajnici iz SDP-a neće dobiti vlast niti će sačuvati svoje stranačke spavače i skretače po upravnim odborima ma koliko prijetili i urlikali. Njih, kao i svakog sporednog negativca, čeka neslavan kraj i odlazak u zaborav.
