fbpx

Marokanski pakao

Policija s Kanarskih otoka procjenjuje da 70 posto ljudi koji su stigli u arhipelag dolazi iz Maroka. Od toga, njih 70 posto jesu Marokanci, a više od polovice krenulo je iz Dakhle. Prelaze okean u malim ribarskim čamcima u kojima je dvadesetak ljudi iz nekoliko gradova na obali.

 

 

 

Stotine podsaharskih Afrikanaca čekaju u kampovima u šumovitim područjima u unutrašnjosti Nadara na sjeveru Maroka. Migranti ta mjesta nazivaju trankilos, to je mjesto odakle počinje njihovo pomorsko putovanje ka Evropi. Tim mjestima komandiraju određene grupe ljudi. Opskrbljuju ih hranom, materijalom za izgradnju šatora ispod grana drveća i pokrivačima. Oni odlučuju ko će krenuti na sljedeću ekspediciju ka Evropi.

Ostale skupine, koje u El Aaiún stižu rutom koja vodi marokanskom obalom, čekaju svoj trenutak u pretrpanim i skrivenim sirotinjskim četvrtima poznatim kao predsoblje, kamo ih usmjeravaju određene grupe koje im određuju datum i vrijeme dana kada će krenuti ka Kanarskim otocima.

Posljednjih su mjeseci španska Kanarska ostrva postala glavna destinacija za ilegalne migrante iz Afrike. Mnogi migranti stižu na Kanare, koji se nalaze na Atlantskom okeanu 100 kilometara zapadno od obale Maroka, u pokušaju izbjegavanja mediteranske rute, gdje je sve teže doći do Evrope zbog ograničenja uzrokovanih virusom korona i zatvorenih luka.

Kanarska ostrva arhipelag su koji je, iako pripada Španiji, daleko bliži Africi nego evropskom kontinentu. Iako su locirani 100 kilometara od sjeverozapadne afričke obale, daleko je teže doseći Kanarske otoke u malih brodovima nego preći Sredozemno more do Španije i Italije. Jedna od prednosti Kanarskih ostrva jeste ta što se migranti ne moraju izložiti riziku prelaska Sahare kako bi došli do njih.

Podsaharska mafija trguje sa svojim sunarodnjacima. Nešto južnije, u provinciji Sahrawi Dakhla, stotine mladih Marokanaca čekaju u hostelima, stanovima ili na ulici signal da krenu do Gran Canarije, Lanzarotea ili Tenerifa. Ta tri otoka cilj su svima koji krenu dobro uhodanim atlantskim rutama u jednom danu. U trankilu, u foajeu, u apartmanu ili u hotelu, u selima i gradovima svi znaju ko organizira putovanja i svi znaju da onaj ko nije platio ne odlazi ka Evropi.

“Subsaharski Afrikanci čekaju u lošim mjestima i u lošim uvjetima, putuju za hiljadu eura u lošim prenatrpanim čamcima… Mafije tih afričkih zemalja nemilosrdne su, stavljaju žene, djecu, bebe u čamce… Nije ih briga hoće li stići ili ne”, objašnjava španski agent upoznat sa situacijom. U Španiji je u jeku teška migrantska kriza, na Kanarske otoke do sada je samo ove godine pristiglo više od 19.000 ljudi, a procjenjuje se da se utopilo najmanje 600 mladih ljudi iz senegalskih sela.

Policija s Kanarskih otoka procjenjuje da 70 posto ljudi koji su stigli u arhipelag dolazi iz Maroka. Od toga, njih 70 posto jesu Marokanci, a više od polovice krenulo je iz Dakhle. Prelaze okean u malim ribarskim čamcima u kojima je dvadesetak ljudi iz nekoliko gradova na obali.

“Marokanska mafija naplaćuje između 1.500 i 2.000 eura po osobi, koriste sigurnije brodove, voze manje ljudi, nose dva motora u slučaju da jedan otkaže i nikada ne stavljaju djecu ili žene iz socioloških ili porodičnih razloga i zato što pokušavaju garantirati dolazak”, objašnjavaju policijski izvori.

Osam marokanskih imigranata izgubilo je život prošle sedmice kada se brod prevrnuo u Lanzaroteu. “Nose svu odjeću na sebi kako bi ublažili hladnoću, zato odmah potonu kada upadnu u vodu”, objašnjavaju spasioci. Devet agenata španske policije, tri u Nigeru i šest u Mauritaniji, te nekoliko vojnika koji su bili stacionirani u Sahelu, predjelu koji dijeli pustinjsku od zelene Afrike, Mauritanije, Malija, Nigera, Čada…, istražuju poslovanje mafije.

Njihova imena, vozila koja koriste, mjesta i ljude koje često posjećuju, mjesta u kojima žive. Informacije prosljeđuju lokalnim vlastima koje “ponekad interveniraju, a ponekad i ne”, kažu.

Mafija nameće pravila nesigurnog prelaska mora. “Imaju svoju komandu, imaju menadžere logistike, one koji su zaduženi za hvatanje i držanje migranata nahranjenim i skrivenim, druge koji ih prevoze do obale kako bi izbjegli kontrolu ili do mjesta gdje nastavljaju pješice kako bi ostali neprimijećeni, lokalne vodiče koji im prilaze, imaju ljude koji im daju brodove i čamce, rezervne motore, dijelove, one koji su zaduženi za kupovinu goriva i ulja za pogon tih motora od 30 i 40 konjskih snaga…”

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!