Događa se da ponekad želimo loše, pa ispadne loše. Događa se i to da ponekad želimo loše, a ono ispadne dobro. Ali nikad se ne događa, mada se ponekad tako zna učiniti, da želimo dobro, a da na kraju – na onom neiščekanom dalekom koncu stvari – i ne ispadne dobro
, u to je vrijeme pio – što jest-jest – kao spužva. Sada ne bi mogao objasniti zašto je tada toliko lokao, takve su to valjda godine bile, svako je saljevao, doduše, Edhem nešto više. Uh, baš je znao žestoko popiti, ne stidi se danas to priznati jer ne želi uljepšavati svoj život. Takvi smo kakvi smo.</p>
<p>I tako se jedne večeri bio nagrdio, i to propisno nagrdio, toliko da su ga bili izbacili iz te inače gostoprimljive kafane. Bio je počeo dobacivati konobarici i vrijeđati neke goste, a tadašnje gazde to nisu trpjele. Opsovao je i gazdu i smrdljivu mu kafanu, u obližnjem granapu kupio još flašicu “goriva” i zaputio se domu. Bavrljao je ulicom, gunđao i cuclao. Kući mu se i nije išlo, tek je noć bila počela, da se još nešto hoće desiti, da mu je negdje da se potuče s kim, niko da čestit naiđe da ga iz onako čista mira složi u facu.</p>
<p>Kada je naišao pored mahalske džamije, privukla ga je vika. Bila je prošla jacija, ali su svjetla u džamiji još gorjela. Naslonio se na ogradu harema i tupo gledao u džamijske prozore pokušavajući razabrati šta se to tamo događa. Stajao je tu desetak minuta, a onda krenuo onakav baldisan i s onom šišom u ruci u džamiju. Uniđe u harem, pa polahko zatetura prema džamijskim vratima. Opet je prestajao desetak minuta pred samim vratima, ali i dalje nije uspio pohvatati konce onolike pometnje. Samo promrmlja: “Šta je ovo, k'o u kafani?!” Čuo je da se unutra vodi bučna rasprava, ključalo je kao u loncu, nekakva dreka, nekakva svađa, ali nije razumio oko čega. Skide cipele i uđe u džamiju.</p>
<p>Vidio je efendiju kako sjedi kao nekakvo siroče u mihrabu, a oko njega su ovi iz džematskog odbora, kao orlovi oko janjeta, mahali rukama i bjesomučno urlali. Jedan je vikao da se hodži ne smije povećati plata, šta ako drugovi komunisti saznaju. Drugi se krivio kako nemaju para ni za trenutne troškove, a kamoli da pokrivaju nove. Treći je prijetio Islamskoj zajednici; ako hoće da povise hodži platu, neka mu onda oni daju. I sva svađa oko toga, i sve nešto u tom smislu. A efendija je sjedio u onom mihrabu k'o paučak, vidjelo se na njemu bogami da mu nije ni do čega, baš ga je bilo tuga gledati.</p>
<p>Iako, dakle, naroljan kao čep, kao lađa i kao zvijezda, Edhem je prilično tačno uspio povezati o čemu se ovdje radilo. Bacio je onu flašu, onu bombicu, o zid i prasnuo koliko je mogao: “Povećajte hodži platu, p…. vam materina svima redom!”</p>
<p>Nastao je tajac. Staklo se prosu po serdžadama.</p>
<p>Ali, galamdžije se brzo sabraše. Skočiše i izbaciše ga iz džamije. (Tu je popio i tri-četiri šake u rebra.)</p>
<p>Ko ga je i kako dovukao kući – nije se sjećao. Kad se probudio, znao je šta je uradio. Nije mogao ostati u kući, sići će u čaršiju da izliječi ovaj mahmurluk i ovaj nepodnošljivi stid. Sjedio je na terasi one iste kafane iz koje je sinoć izbačen, pio kahvu i prevrtao nekakve novine. Pokušavao je složiti komadiće sinoćnjeg haosa. Jasno mu je bilo da je psovao u džamiji, ali nikako se nije mogao sjetiti otkud on u džamiji. Ulicom naiđe efendija. Edhem zakri novinama lice, a kad vidje da efendija ide ka njemu, skoči i krenu u WC, ali ga efendija prestre: “Ne bježi, Edheme! Sjedi da popijemo kahvu.” Sjedoše. Edhem se tiho izvini za ono sinoć.</p>
<p>“Ma, ne izvinjavaj se”, zaustavi ga efendija. “Nisi trebao onoliko psovati i nisi trebao s onom flašom u džamiju ulaziti. To nisi trebao i tačka. Ali neka si svratio, brate moj mili! Povećali su mi platu! Ljubi te efendija tvoj!”</p>
<p>Završila su se pijanstva, Edhem se prošao budalaštine. Danas je mutevelija u onom džematu. Događa se da ponekad želimo loše, pa ispadne loše. Događa se i to da ponekad želimo loše, a ono ispadne dobro. Ali nikad se ne događa, mada se ponekad tako zna učiniti, da želimo dobro, a da na kraju – na onom neiščekanom dalekom koncu stvari – i ne ispadne dobro.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
