Ne samo radi činjenične ispravnosti već i radi različitih interpretacija koje mogu utjecati na identitet muslimana i Bošnjaka u Hrvatskoj, ove primjedbe trebalo bi uzeti u obzir te konačno uspostaviti kriterije za sva buduća izdanja ovakve ili bilo koje druge vrste. To je razlog zašto smo se odlučili javnosti predočiti ovaj set primjedbi, bez namjere da umanjimo bilo koji aspekt izuzetnog truda koji je uložen u pripremu ovog za muslimane i Bošnjake u Hrvatskoj pionirskog izdanja s potencijalom prekretničkog u percepciji islama, muslimana i Bošnjaka i njihove višestoljetne prisutnosti u Hrvatskoj

Piše: Faris NANIĆ

Islamska zajednica u Hrvatskoj je u saradnji s Leksikografskim zavodom “Miroslav Krleža” 2019. godine izdala ambiciozan Islamski enciklopedijski almanah, koji je pokušao na jednom mjestu, nakon obilježavanja 100. godišnjice institucionalne prisutnosti islama u Hrvatskoj u najnovijem dobu, upoznati javnost, prije svega te zemlje koja o islamu, muslimanima i Bošnjacima te njihovom utjecaju na historiju, kulturu, jezik i tradiciju zemlje i njezina većinskog naroda ne zna gotovo ništa ili je opterećena gomilom stoljetnih i savremenih predrasuda.

S obzirom na to da je glavni urednik Aziz Hasanović na 3. stranici pozvao čitaoce da “dojave” ispravke ili potrebne podatke kako bi se eventualni propusti ispravili u elektronskom izdanju, a to elektronsko izdanje još nije objavljeno, smatramo potrebnim javnosti podastrijeti primjedbe i sugestije koje su već upućene glavnom uredniku edicije. Radi se o nekoliko načelnih primjedbi bitnih za ne samo muslimanski, a posebno bošnjački diskurs u Hrvatskoj već i za njihov sam identitet, kao i o konkretnim primjedbama na ispravnost i tendencioznost u pojedinim leksikografskim jedinicama.

 JEZIK I ČINJENICE

Stoga se prva napomena odnosi na jezik Almanaha, očito hrvatski, koji nije obavezan u ovakvim djelima, a koji pohrvaćuje i sve bosanske ili termine na nekom drugom južnoslavenskom jeziku, čak do preimenovanja, recimo, zeničkog Narodnog pozorišta u kazalište u leksikografskoj jedinici “Filipović Tarik”. Jezik većine leksikografskih jedinica napadno je, katkad i vanstandardno hrvatski, a za tim nema potrebe, niko to od Bošnjaka ne očekuje jer imaju ustavno pravo na upotrebu svog manjinskog jezika (riječi poput obradbe, umjesto obrade, koja je dio standardnog hrvatskog jezika).

Naime, uz sve pohvale i priznanja za trud u sakupljanju i metodološkoj obradi, posebno pojmovnog dijela velikog broja leksikografskih jedinica, potrebno je naglasiti da su se zbog različitih izvora potkrale neke terminološke, ali i naučno neutemeljene neujednačenosti i nedosljednosti, posebno kod historijske faktografije. To može dovesti do zbunjujućeg efekta, posebno na dobronamjernog čitaoca.

Nastavno na ove dvije načelne primjedbe u pismu glavnom uredniku na koje nije stigao odgovor taksativno su navedene utemeljene primjedbe najviše historiografskog, lingvističkog i književno-historijskog, ali i faktografskog te filozofsko-naučnog karaktera.

U leksikografskoj jedinici “arabica” na 24. stranici koristi se sintagma “pismo koje su koristili bosanskohercegovački muslimani (…) na materinjem jeziku”. S obzirom na to da više nema nikakve naučne dileme da su se ti bosanskohercegovački muslimani nazivali i egzo i endogeno Bošnjacima, a njihov jezik bosanskim, nema nikakvog razloga da se na načelnoj razini u ovoj i svim drugim enciklopedijskim pojmovnim i personalnim jedinicama to ne izmijeni i time ujednači i standardizira. Bilo bi zanimljivo pratiti pojavljuju li se terminološke nedosljednosti u ovako ozbiljnim izdanjima koje tretiraju hrvaćansku ili historiju Hrvata, u stilu “glagoljica je bila pismo koje su koristili hrvaćanski katolici (…) na materinjem jeziku”. U istoj se jedinici, pri navođenju djela pisanih na arabici, navodi i “Mevlud (pjesma o rođenju proroka Muhameda) Saliha Gaševića”. Vrlo je neobično da se u izdanju Islamske zajednice u Hrvatskoj ne poštuje vlastita, islamski utemeljena nominacija poslanika Muhammeda, a. s.

U jedinici “arhitektura” (str. 27-39) u uvodu se navodi općenit orijentalistički stav o islamskoj arhitekturi koja je preuzimala i asimilirala elemente iz predislamskih civilizacija. Ta je konstatacija tačna, ali nije istinita jer nije cjelovita. Islamska je arhitektura utjecala na kršćansku, posebno kod izgradnje crkvenih tornjeva, do munara potpuno nepoznatih elemenata na bogomoljama. I to je tek dio. Križni svodovi nastali su kao originalan doprinos unutar autohtonog razvoja islamske arhitekture te, kao i šiljati lukovi, utjecali su na cjelokupnu gotiku, i to njezine monumentalne spomenike, posebno crkve. U jedinicama “arhitektura” i “džamija” (str. 103-105) netačno se navodi da je za džamiju u Osijeku izabran rad arhitekte Davora Matekovića. Izabran je rad arhitektonskog ureda “Proarh”, a arhitekti su Davor Mateković, Meliha Mehmedagić Nanić i ostali navedeni u odluci o odabiru.

ZAŠTO TO BOŠNJACI SAMI SEBI RADE

U jedinici “Asanaginica” (str. 40-41) spominje se da je “pjesma vjerovatno nastala u dalmatinsko-hercegovačkom krugu prije 1717. i to u muslimanskoj sredini, iz koje se zatim prenosila i postupno pjesnički transformirala u usmenu tradiciju istoga kraja među dalmatinskim Hrvatima”. Ovdje je upotrijebljen dvostruki kriterij – pjesma iz muslimanskog, dakle vjerskog, u dalmatinsko-hrvatski, dakle regionalno-nacionalni korpus. U svakoj, pa i dobronamjernoj interpretaciji proizlazi da je to hrvatska balada jer se njezina bošnjačka kulturna izvornost ne spominje. Zanimljiva je odrednica “prije 1717. godine”. Naime, do 1717. taj se dio “dalmatinsko-hercegovačkog kruga, i to u muslimanskoj sredini”, nalazio u – Bosni i njegovi su nepoznati autori sebe zvali Bošnjacima, a svoj jezik bosanskim. Napokon, ne postoji Asanaginica, postoji samo Hasanaginica, o čemu je u Beharu, u broju 117-118, koji je uređivao Sead Begović, Sanjin Kodrić napisao iscrpan tekst, počevši od samog naziva balade, pa do traženja odgovora čija je, ali pritom ne zanemarivši njen interkulturalni potencijal. Upravo se na interkulturalnosti trebalo insistirati u ovoj leksikografskoj jedinici. Ostalo je otvorenim pitanje zašto to Bošnjaci sami sebi rade u vlastitim izdanjima.

U jedinici “Bajezidagić, Derviš paša” (str. 46) stoji odrednica da je osmanski pjesnik. Bošnjačka i bosanskohercegovačka književna historiografija ga smatra bošnjačkim pjesnikom koji je pisao na osmanskom i perzijskom jeziku.

U jedinici “Atlagić (Alibegović, Atlibegović)” spominje se da je “Mehmed beg Atlagić provalio s kninskim Turcima u Kotare kraj Zadra i da je sačuvano njegovo pismo na ikavici” (str. 43). Ikavica nije jezik, nije niti dijalekt, već oblik refleksije staroslavenskog jata. Pismo je moglo biti napisano samo na bosanskom, koji je tada bio jedini (i međunarodno) priznat jezik južnoslavenskog područja, a refleksija jata dominantno je bila ikavska. Konačno, koji su to “kninski Turci”? Očito je riječ o srednjovjekovnoj nominaciji kojom se moderni hrvatski autori služe da bi sve muslimane naših krajeva tako nominirali i time ih delegitimirali kao autohtone. Ti kninski Turci mogli su biti samo Hrvati ili Bošnjaci. Ovdje je riječ o prenesenoj jedinici iz nekog nenavedenog izvora, pa bi na to u budućim izdanjima trebalo jako paziti.

U jedinici “Balić, Smail” (str. 47-48) pojavljuje se sintagma Muslimani u BiH. Ovdje se koristi komunistička nominacija, a baš je Balić bio jedan od glavnih promotora bošnjačke nominacije naroda. Ovdje bi trebalo dodati da je on bio jedan od podržavatelja Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, njegov počasni član koji je objavljivao tekstove u zagrebačkom Beharu, a u istom društvu i knjigu Bosna u egzilu, dakle, u autohtonom bošnjačkom kulturnom društvu u Hrvatskoj.

U jedinici “bogumili” (str. 58-60) navodi se da je “dio krstjana (bosanskih, op. a.) napustio prostor bosanske države i prešao u zemlje kneza Stjepana Vukčića Kosače”. Te su zemlje još od Stjepana Kotromanića u sastavu bosanske države, dakle i u vrijeme hercega Stjepana Kosače. Bogumili nisu izašli iz Bugarske. Pojam koji se obrađuje u ovoj jedinici trebao je nositi isključivo naziv bosanski krstjani ili dobri Bošnjani ili sljedbenici Crkve bosanske.

U jedinici “bosančica” (str. 61-62) pojavljuje se (gotovo krijumčari) rečenica u kojoj se kazuje da se to pismo doživljavalo kao nacionalno pismo i kao bitan element očuvanja nacionalne svijesti (ne kaže se koje), te nastavlja da su “provincijali franjevačke provincije Bosne Srebrene u 18. st. čak zabranjivali latinicu i svojoj subraći propisivali da materinski jezik podučavaju na materinskom pismu”. Nakon toga, bez ikakva logičnog slijeda, konstatira se da su ti isti franjevci latinicu držali neprikladnom za pisanje na hrvatskom jeziku. Dakle, riječ je o klasičnoj podvali sa znanstvenom oblandom. Prvo se citira primarni historijski izvor o franjevačkom forsiranju bosančice, a odmah nakon toga proizvoljna konstatacija nepoznatog autorstva kako je taj jezik zapravo hrvatski. Ti isti franjevci Bosne Srebrene sve do kraja 19. stoljeća tvrdili su da govore bosanskim jezikom i da su Bošnjaci. To bi barem Bošnjaci i muslimani u Hrvatskoj trebali iznositi i naglašavati u vlastitim izdanjima.

DANAK HRVATSKOJ MITOLOGIJI

U pregledu teksta nametnula se još jedna načelna primjedba. U svim historijskim pojmovnim jedinicama koristi se samo u Hrvatskoj uvriježen pojam hrvatsko-ugarski vladari, što druge historiografije to tek koriste kada citiraju hrvatske autore. Zašto bi Bošnjaci to trebali slijediti? Riječ je o mađarskim kraljevima koji vladaju Hrvatskom, a Pactu conventu, koja je temelj tzv. personalne unije Hrvatske i Mađarske, neki historičari smatraju krivotvorinom Tome Arhiđakona iz 14. stoljeća, kao i druge napise tog sekundarnog izvora. Mađarska je bila u personalnoj uniji i s Češkom, pa se ta historijska činjenica ne spominje u historiji koja se podučava u Hrvatskoj. Ta se sintagma iz hrvatske u naučnu oblandu umotane mitologije koristi i u jedinici “Bosna i Hercegovina” (str. 62-65). U istoj jedinici postoje nedopustive terminološke nedosljednosti kada je riječ o nominaciji Bošnjaka kao naroda. Analizom jezika koji se koristi (novohrvatski, Tuđmanov) izgleda kao da je cijela jedinica napisana u uredništvu Hrvatskog vojnika.

Jedinica “danak u krvi” (str. 91) daje samo jednu dimenziju i jednu perspektivu tog kontroverznog instituta u Osmanskom carstvu. Onu koja govori i o dobrovoljnom davanju djece za naknadu kršćanskim obiteljima se ne spominje. U jedinici “Mašković, Jusuf-paša” (str. 260) navodi se da je kao dijete odveden u Carigrad i “poturčen”. Zar zbilja i Bošnjaci, a posebno Islamska zajednica, trebaju tu srednjovjekovnu i kasniju nacional-romantičarsku, hrvatsko‑srpsku odrednicu koja je služila i služi za animozitete prema Bošnjacima koristiti u vlastitim edicijama? Konačno, zašto se koristi nominacija Konstantinopola, Kusantina ili Istanbula kao Carigrada? U jedinici “Sokolović, Mehmed paša” (str. 374-375) ponavlja se laž da je on kršćansko dijete odvedeno u devširmu. Novija istraživanja dokazuju da mu je već otac bio musliman u carskoj službi.

U jedinici “derviš” (str. 93) spominje se dubrovački pjesnik Stijepo Đurđević, o čijoj se poemi Derviš govori kao rezultatu tolerantnog prožimanja hrvatske dubrovačke i islamske kulture. Prvo, dubrovačka tada ne spada u hrvatsku kulturu, a drugo, ako se govori o prožimanju civilizacijskih tekovina, onda bi se moglo reći da se prožimaju kršćanska i islamska kultura u Dubrovniku. Prožimanje islamske i tada nepostojeće hrvatske dubrovačke kulture tako je pretenciozno jer jedan lokalan kulturni izričaj stavlja u istu ravan s cijelom civilizacijom.

U jedinici “džihad” (str. 106-107) navode se značenja na arapskom kao borba i rat. Značenje riječi džihad u arapskom je trud, nastojanje. U jedinici “mudžahid” (str. 274-275) ta se arapska imenica prevodi kao borac za vjeru. Da bi se smanjili loš dojam i konotacija koje takav prijevod nosi u pretežito kršćanskom okruženju, dodana je eufemistička sintagma “ne samo u vojnom smislu”. Nejasno je zašto, kao i kod riječi džihad, Almanah ne donosi ispravan prijevod, pa su potrebne ovakve samoopravdavajuće intervencije i nadopune? Načelno, već predugo značenjski vrlo precizne arapske termine prevodimo neodgovarajućim, počesto spekulativnim imenicama, pridjevima i glagolima u naše jezike.

Jedinica “hrvatsko-islamski dodiri” (str. 165-166) konsekventno sve arapski nominirane Slavene prevodi u Hrvate, iako ih niti jedan arapski izvor kao takve ne imenuje, čak ni Idrisi, koji ih zove još i Dalmatinima. Dakle, koriste se i nekritički prenose umotvorine hrvatskih autora koji ne citiraju izvor već ga samo navode. Baš kako se i svi od Hrvata prepisani tekstovi u Almanahu koriste nedopuštenom analogijom, pa sve ilirsko pretvaraju u hrvatsko, npr. u jedinici “hrvatsko-turske književne veze” (str. 166-170).

U jedinici “Ilhami, Abdulvehab” (str. 178) stoji da je “pisao ilahije i kaside na materinjem, turskom i arapskom jeziku”, pa se malo niže ponavlja da je “sa po dvadesetak sačuvanih pjesama na materinskom (opet) jeziku jedan od najplodnijih pisaca starije bosanskohercegovačke književnosti”. Zašto barem u redakciji, lekturi i korekturi finalnog teksta ne stoji prosti fakat da je pisao na bosanskom, a ne materinjem jeziku, ako već ne piše u originalu prenesenog teksta iz neke starije edicije koja se ne navodi (o čemu se vrlo vjerovatno radi)? Jer, ako neće Bošnjaci u vlastitim edicijama, ko će u Hrvatskoj čuvati bosanski jezik i bošnjački nacionalni identitet? Zatim, Ilhamija pripada starijoj bošnjačkoj književnosti, odnosno bošnjačkoj književnosti na orijentalnim jezicima i bošnjačkoj alhamijado književnosti, što je trebalo naglasiti.

U jedinici “sevdalinka” (str. 368) ova se odrednica opisuje kao “autohtona lirska pjesma bosanskohercegovačkog muslimanskog pučanstva”. Definicija kao da je izašla iz kakvog ustaškog priručnika. Riječ je o bošnjačkoj usmenoj lirskoj pjesmi i kako takvu ju svi primarno prepoznaju i karakteriziraju.

U jedinici “Kajan, Ibrahim” (str. 216) spominje se da je “od 2004. stručni savjetnik u Ministarstvu kulture Hercegovačkoneretvanske županije”. Ovdje je riječ o naknadnoj intervenciji u tekst koju je dostavio sam Kajan i u kojem nikako nije mogla biti spomenuta županija jer takvo što ne postoji u FBiH, već samo kanton, kako je definirano Dejtonskim i Vašingtonskim sporazumom. Kanton ima znatno veća ovlaštenja od županija u Hrvatskoj.

U jedinici “Kopčić” (str. 232) spominje se “Džafer beg Kopčić, koji je vjerojatno istovjetan sa Safferom Kobchichem, koji se spominje u habsburškim vrelima kao jedan od zapovjednika osmanske vojske poražene u sukobu s hrvatskom”. Tada (1541) ne postoji institucionalna hrvatska vojska, i to su izmišljotine hrvatske mitološke historiografije. Još da takva poražava osmansku, malo je vjerovatno. Istinu otkrivaju neimenovani habsburški izvori iz teksta, pa je jasno da se tu radi o austrijskoj vojsci popunjenoj djelimično ili većinski Hrvatima. Slična napomena o hrvatskoj vojsci vrijedi i za jedinicu “Krbavska bitka” (str. 235-236). Ovdje se radi o hrvatskim plemićima pod mađarskom upravom i komandom, dakle dijelu sakupljene plaćeničke vojske pod vrhovništvom mađarskog kralja, sastavljenom većinom od Hrvata.

U jedinici “Mohačka bitka” (str. 273) spominju se hrvatsko-ugarska vojska i kraljevstvo, koji pod tim nazivom ne postoje. Isto se ponavlja u jedinici “Sulejman II Zakonodavac” (str. 378-379). Mađarska je tada zajedno sa svojom pokrajinom Hrvatskom pod vlašću poljsko-litavske dinastije Jagelovića. To je posebno vidljivo u jedinici “Osmansko carstvo” (str. 314-320) iz koje se treba čitati da “su Hrvati 400 godina ratovali s Osmanlijama” i, eto, pobijedili i “sami (!) određivali hrvatsku granicu s Osmanskim i Mletačkim carstvom”. Kao da je Hrvatska u istoj razini s dva carstva, dok je riječ o habsburško-mletačko-osmanskim mirovnim sporazumima koji su određivali granice ne Hrvatske s Osmanskim i Mletačkim carstvom (Venecija je, nota bene, bila republika) već granice među tim silama. Sintagma hrvatsko-osmanski ratovi dolazi iz hrvatske nacionalne mitologije 19. stoljeća. Radi se o osmansko-austrijskim ili osmansko‑venecijanskim ili osmansko-mađarskim ratovima, a u tom sklopu možemo govoriti o bosansko-hrvaćanskim ratovima. Ovako Hrvate i Hrvatsku bez ikakve osnove, a skladu s hrvatskim pretenzijama, izdižemo na historijsku razinu na koju ne spadaju. Zato treba izdvojiti jedinice “Sigetska bitka” (str. 369) i “Sisačka bitka”, koje ispravno opisuju sukob osmanske s habsburškom vojskom, iako bi preciznije bilo da se Sigetska bitka vodila između osmanske i mađarske vojske.

Historijske leksikografske jedinice izgledaju kao da su ih radili hrvatski mitomanski povjesničari. Nema nikakve potrebe da Islamska zajednica u svojim edicijama podupire hrvatsku, srpsku ili bilo koju drugu mitologiju. Ovaj pregled nije zalazio u kritički osvrt na faktografiju biografija koje su objavljene, uz nužne lektorske i uredničke intervencije, kako su ih dostavljali sami pojedinci ili njihovi srodnici.

Konačno, ne samo radi činjenične ispravnosti već i radi različitih interpretacija koje mogu utjecati na identitet muslimana i Bošnjaka u Hrvatskoj, ove primjedbe trebalo bi uzeti u obzir te konačno uspostaviti kriterije za sva buduća izdanja ovakve ili bilo koje druge vrste. To je razlog zašto smo se odlučili javnosti predočiti ovaj set primjedbi, bez namjere da umanjimo bilo koji aspekt izuzetnog truda koji je uložen u pripremu ovog za muslimane i Bošnjake u Hrvatskoj pionirskog izdanja s potencijalom prekretničkog u percepciji islama, muslimana i Bošnjaka i njihove višestoljetne prisutnosti u Hrvatskoj, dakle pune autohtonosti sa svime što ona podrazumijeva u smislu civilizacijskog, kulturnog i tradicijskog upliva i utjecaja na tu zemlju. Posljedično, i na njihovo razmjerno sudjelovanje u javnom i političkom životu, što sada nije slučaj.